a...d...v...e...n...t

... piše: Giorgio Grlj a objavljeno u najcitanijem Katolickom portalu "Kriz zivota"
"Redovito pitanje s kojim se kao pripadnik manjinske vjerničke zajednice u Hrvatskoj susrećem glasi: U čemu je razlika između rimokatolika i baptista? Sasvim razumljivo: većina malo zna o vjerovanju i praksi svoje vjerničke zajednice.

Dobro, pročitali ste naslov koji je privukao vašu pozornost na ovaj članak i sad ga zaboravite jer je ispunio svoj cilj. No, možda ipak nije? Možda nešto kazuje o našim stavovima kad je riječ o odnosima među denominacijama?

Redovito pitanje s kojim se kao pripadnik manjinske vjerničke zajednice u Hrvatskoj susrećem glasi: U čemu je razlika između rimokatolika i baptista? Sasvim razumljivo: većina malo zna o vjerovanju i praksi svoje vjerničke zajednice, a kamo li o nekoj drugoj. No, prije razlika, valja potražiti sličnosti! Ili sličnost? A ona je temeljna: vjera u jednoga Boga, Oca Isusova i našega koji nam dolazi po Duhu Svetome. Ako je po zajedničkoj vjeri, Bog uistinu naš Otac odakle nam pravo da si kao braća međusobno odričemo pravo na sinovstvo? Zar je Bog samo s jednim djetetom, a s drugim ne?

A u čemu su razlike? Ima ih dakako više, ali za ovu prigodu spomenut ću jednu, važnu za našu ekumensku problematiku. To je ekleziologija, tj. kako tumačimo, doživljavamo i živimo Crkvu. Crkvu, čije dionice, barem na europskim burzama, ne stoje osobito dobro (i to bi trebala biti naša zajednička briga). Kako je, dakle, jedna skupina ljudi Crkva? Još je Ignacije Antiohijski ustvrdio "Gdje je Krist, tu je Crkva..." I tu nema spora dok ne dođemo do konkretizacije. Pa će tako rimokatolici reći: “Gdje je biskup tu je Crkva“ (Ubi episcopus ibi ecclesia), dok će protestantska teologija (posebice ona tzv. slobodnih, evanđeoskih crkava, kojih je i Baptistička crkva dio) reći: “Gdje je vjernička zajednica okupljena u Kristovo ime, tu je Crkva“.

Prvi model rezultira piramidalnom hijerarhijom, a drugi demokratski uređenom zajednicom, u kojoj vrijedi glas svakog vjernika. U prvom odluke donosi poglavar(i), u drugom zajednica. Koji je model pravi? Obje će strane reći: “Dakako, naš!“

Egzegetska su istraživanja Svetoga Pisma jasno pokazala različitosti tradicija već u novozavjetnoj Crkvi. Kako onda, tijekom te duge povijesti Crkve, ne očekivati daljnja razilaženja i (pre)naglašavanja parcijalnih iskustava? Postojanja dva navedena modela eklezijalnog ustrojstva svjedoči da su oba moguća, jer da nisu već bi odavno propali, baš kako reče mudri Gamaliel Vijeću: “Ako je ovaj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ali, ako je od Boga, nećete ga moći razoriti“ (Djela 5.38,39). Kad Krist ne bi bio prisutan u potpunosti posred vjerničke zajednice okupljene u njegovo ime (i kad ima i kad nema biskupa), ne bi li stvar već davno propala? A život (koji daleko nadilazi sve pravne odredbe i teološka tumačenja) svjedoči o Njegovoj prisutnosti posred onih koji su okupljeni u njegovo ime. Svjedoče ljudi čiji su životi promijenjeni i zadobili smisao i vječnu nadu. Učitelj je obećao da će biti tamo “gdje su dvoje ili troje sabrani u njegovo ime“. Zašto? Jer je živ i po Duhu svome prisutan u vjerničkoj zajednici. I to ne ovisi o biskupu, već o Njegovu obećanju i vjeri onih koji ga primaju.

Povijest vjerničke zajednice koje sam dio duga je 400 godina. Nastala je u vremenima tvrdoće ljudskih srdaca kad se na druge gledalo kao na neprijatelje. Nisu uspjeli svi pokušaji razaranja evanđeoskih gibanja 16. i kasnijih stoljeća. Pripadnici tzv. “slobodnih crkava“ prolili su puno krvi za one vrijednosti koje se danas smatraju neupitnima: sloboda savjesti pojedinca i odvojenost Crkve od države. Ta krv ne optužuje bilo koga, već želi blagosloviti cijelu Crkvu, ako je istina da je “krv mučenika sjeme Crkve“. I to samo mučenika ubijenih od ruke nekršćana, već i od braće kršćana. Ne međusobnoj “istrazi“, već da punom međusobnom prihvaćanju u pomirenoj različitosti.

25.3.2011 Giorgio Grlj
Link