Zivot je lijep

Volim te uvijek i kad se budiš
I kad na licu šminke nemaš
I kad si ljuta i kad se čudiš
I kad bez mene na ples se spremaš
Uvijek te volim hoću da znaš
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim

Volim te kad si blijeda i sjetna
I kada bore imaš na licu
Volim te kad si divlja i sretna
I kad u ruci držiš pticu
Kad ništa nećeš da mi daš
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
Pjeva Ibrica Jusić.........

Volim te kada sa smiješ bez zuba
Volim te kada prdiš k'o truba
Volim te kada škiljiš u mene
Volim te kada si piljiš u vene
Stvarno neznam kada te ne volim
Ma samo se zezam, i muljam te do boli,


Da volim te kada brzo jedeš krafnu
Da volim te i kada nisi u pravu
Da volim te kada ne opereš dobro tavu
Ma koliko te volim puc'o bi ti u glavu... ;)

..eto...a sad kad sam izgovorio totalne bljezgarije, vjerojatno idem spavati...jer tumoro is big dej..vot ken aj sej..

..pozdrav od Fedora, ...i čuvajte mi se vi licemjerne lažljive babe, a i vi momci, šuplji lonci..

ma ibrica je fakat mazohist ... :-)

a sta ces...Tko rano poludi, duze zivi sretno :-)))

ma imas ti praf apolonija.. srecom pa mi uvijek netko otvori oci, i ne trebam vise lece :-)

UF! JA ti strasno volim tu pjesmu, iako Ibricu znam osobno i nije mi posebno drag...A najbolje je ono SSSSMMMinku kad odvije. Imam ti je ja u mp3 ako hoces

Voljeti, ponekad rječi olako s usana nam silaze, poput slapa, bez razmišljanja, i ne priupitavši sami sebe, koliko je istine u onome što izrekosmo. Koliko puta nalazimo sami sebe kako preispitujemo rečeno i uvijek iznova pronalazimo dublji smisao, ispod površinskog sloja (fasade), poruku koju nesvijesno izgovorismo, i tek tada postajemo svijesni dubine misli i snage rječi.

Svaka je pjesma životna priča, obojena bojama duge, i tminom oblaka, svak je rječ isplakana suza, prikriven osmijeh, i svaka nam pjeva tisućama boja, priču nesretnu il sretnu, o ljudima i sudbni.

I sada kad u tišini sobe zapitamo sebe, tko sam ja, i što mogu učiniti da ovaj svijet postane ugodniji, ljepši i sretniji, koliko mogu učiniti upoznajući sebe. Tada shvatimo koliki smo stranci sebi samima, koliko površno poznajemo sebe. mora li tako biti, zar stvoreni smo ovakvi, i dano nam je toliko toga što nikad i nečemo iskoristiti,jesu li ovo sva naša znanja, ili u sebi duboko nosimo zapisane uspomene onih smiješmih kromanjonaca, velikih očiju, onaj isti strah od nepoznatog, svojstven cijelom ljudskome rodu. Otkud taj strah, zašto i dalje reagiramo osijećajem neugode na bljesak munje, grmljavinu, odsjaj vatre, na isti način kao i onaj plašljivi priglupi kromanjonac velikih očiju. Jesmo li toliko malo napredovali od tada, ili su to samo duboko potisnuta sjećanja vrste pohranjena negdje u našoj podsvijesti. Tko kaže da je medicina u pravu te se samo cortex cerebri koristi za pohranu znanj/podataka, što ako su ispod te neugledne korice zapravo ona prava znanja, sjećanja vrste, sva povijest ljudskog roda, tisuće godina razvoja, svi naši strahovi. Kako to da ljudi izneneada nesvijesni toga progovaraju nepoznatim jezicima, davno izumrlih civilizacija, odakle to znanje.....Zaronimo duboko u sebe i pružimo sami sebi ruku, pa krenimo ispočetka upoznavati sami sebe.