Sound of Silence

 
Poput kapljica crnog vina klizila je kroz noć, kao po finoj kristalnoj čaši. Bila je marljivo brana, berba za znalce sa širokim nosnicama. Mjesec nikada nije odvajao svoju svjetlost s njezine satenske teksture. Sebično ju je točio, uvijek dok su drugi gledali. Kronično se njome opijao. Bila je njegov kruh i zrela jabuka. No jednoga je dana ostao bez nje. Bez nježne pjesme dječje princeze. Bez tihog i značajnog osmijeha koji noći daje čar i plamen. Toga je dana mjesec plakao mrakom. Toga je dana nastala prva pomrčina. Ugledate li ikad pomrčinu mjeseca, sjetite se nježne kristalne zvijezde i zatvorite oči. Upalite svjetlost u sebi. Darujte je osmjehom. Mjesec će to sigurno osjetiti. To ja uvijek činim. Zato pomrčina traje kratko.
 

srčibuse mali, jest da sam, razumljivo, pomislila na tebe dok sam pisala log, no ipak moraš shvatiti da je, znaš, bilo puno talentiranih na audiciji, stoga nisam još podijelila uloge...

pa da, eto, možeš bit prva pratilja i nadat se da će missica dobije vodene kozice...

ja ne dajem krune. ako nekom baš treba priznanje, kažem mu nek ode u polje i nek si isplete jednu od tratinčica...eto, morat ćeš čekat proljeće... :)

ja okru(t)na? ne...ja samo pišem seminar trenutno... ;) uf, moram naučit malo lagat.

ja nemam faks. imam persil. a ponekad i ariel.

pilotica iz malog princa?...:)

...nice one...
:)