put i povratak

(nu pricice za nepostojece djetesce o kom svi znaju sve, a nitko nista ne zna. mojoj baki, i koki, i kao golem zalog buducnosti)
Bio jednom jedan stari Kralj Strah. Iako je bio jako velik, sijeda brada mu je sezala gotovo do poda kad bi sjeo za stol rucati, kako je obicavao svakog dana nesto iza podneva.
Mislio je on da je svo njegovo iskustvo, sva ta tezina skupljenih polica knjiga zapravo sav Svijet koji postoji. Vjerovao je da je Povijest zapravo Zivot sam, i nije volio da ga za objeda ometaju trceci stvorovi oko stola, koji nisu znali, pritisnuti tezinom knjiga, sjediti na miru... Nije volio ni pridoslice, gledao ih je s podozrivoscu i sumnjom, kao da se pita: 'ta, sto mi oni takvi mogu dati? Pogledaj ih samo, kako smijesno i nesmotreno lako padaju na nos, podmetnem li im stap u pravom trenutku...
Stari Strah sjedio je i tada za objedom i, sjecam se dobro, toga dana kao i obicno zadnjih desetljeca na stolu je pod metalnim poklopcem INOX-pladnja bilo hladno predjelo: Njen sumnjicavi pogled zvano, mozda zbog neobicno postavljenih kiseljenih lucica s paprom. Juhu je volio mlaku, a valjda zbog tankih rezanaca i koprenozelene boje zvali su ju: Njegove zabrinute misli. Ah, da, kako sam samo zaboravio, Strah je imao dvoje vec sredovjecne djece, koji kao da su imali 6 ili 7 godina, curica s ruzicastim masnicama i decko s plavim hlacicama na tregerice. Oni su dakako uvijek objedovali s njim, malo predjela, malo juhice, nikad nutkani, jeli su onako, vec vise po navici, ne razmisljajuci previse o tome sto je na meniju, jer obicno je ionako bilo uvijek isto.
Jela su se dalje nizala, sve zanimljivija (ali cak je i ta kompleksnost djecici uzmogla dosaditi nakon sto su ju gledali godinama, znam, vidio sam im po licima): glavno jelo bilo je sacinjeno od Mushke hladetine neodgovornosti s bijelim bubrezima, koja je uvijek bjezala s vilice; Krvavog zenskog pecenja punjenog ponosom i prelivenog obilnim umakom nesigurnosti, koje je bilo tesko za prozvakati, a sve to uz mijesanu Salatu nerazumijevanja. Pilo se vino rumeno, Krv bivsih ljubavnika su ga zvali, a za desert uslijedile bi slastice koje bi vec s mukom progutavsi sve dosad jedva osjetili u ustima: Vocni kup ocekivanja, Tiramisu iluzija i nakraju Kava sudbine, iz cijeg bi se taloga redovito promatralo, premda s vec pomalo izgubljenom znatizeljom, sto ce sutrasnji dan donijeti... Stogod donio, svi su znali da ce rucak biti, uz manje varijacije, vrlo nalik.
Trajalo je to tako predugo. A i djecak i djevojcica vec su poceli pokazivati znakove bolesti od istovrsne prehrane. Nisam to mogao bas gledati tako, prekrizenih ruku, jasno vam je, zar ne?! E pa sam stoga odlucio poslati jednog svog glasnika, paza takoreci, da im svaki puta izmice stolice kad bi sjeli za stol jesti... Zasto bas to, ne znam, nisam se tada dosjetio niceg boljeg. Kako sam vec rekao Strah nije volio goste. Ono sto sam pak zaboravio reci je da je s njim zivjela i nesto mladja mu druzica, imenom Kraljica Zaigrana. Nije nikad bash osobito voljela Straha, bila je s njim uglavnom zbog djece, jer ipak nije zeljela da djecica odrastaju samo uz Strah. Pa im je znala u vrtu cesto potajno nuditi Vesele jabuke i Krushke povjerenja. Rado su oni plesali na njenu uvijek raspjevano zivahnu glazbu (bez obzira sto su joj susreti sa Strahom oduzimali snagu, nije se to nikad zaista primijetilo), a ona je voljela s njima setati do rijeke, dajuci svakom od njih kamencic s po jedne obale govoreci kako ce doci Tren kad ce voda sve te kamencice izmijesati... Zaigrana je bila vec dugo sa Strahom - ona je naime bila jedina koja je mogla disati kraj njega... Ali da se vratim na pricu:
onog dana kad je moj paz dosao na njihov Dvor, Zaigrana je bas skupljala ruze u vrtu. Odmah mu se poveselila i, uz nesto saputavih rijeci koje su uvijek zenska tajna, uspjela Kralja Straha nagovoriti da glasnik ostane koji mjesec s njima, sve do doba Svetkovine... Dakako, znao sam da ce tako biti, poznavao sam Zaigranu dobro, jos u djecjim danima smo si izmjenjivali poruke u supljem stablu, ne tako daleko od mjesta koje je pohodila s njenom djecom, za koju nikad necu biti siguran da ih ne smijem zvati nasom, iako ju nisam nikad niti poljubio.
Uglavnom, natrag na stvar: nazvali su mog glasnika Ludom. Pa je kao takav bio slobodan ciniti razne nepodobstine, kao i, kako sam vec rekao, izmicati stolce kad bi Strahova djeca sjedala za stol, navinuti budilicu usred poslijepodnevnog Tihog citanja Vaznih knjiga, ili izmijesati natpise na Djecjim spavaonicama...
Strah je neko vrijeme sve to podnosio, ali sa sve manje strpljenja. Ipak, bio je vec star, a djeca, kako se cinilo, sve veca. Izgledalo je kao da ih je Luda potaknuo na odrastanje brze nego sto bi se moglo i zamisliti; a kako su prestali jesti Tesku hranu, bili su sve laksi, lakse su trcali, lakse se smijali.
Mozda su uskoro cak i pronasli ovaj moj stari Dnevnik, koji sam, sjecam se ostavio zariven u jednoj pukotini na stijeni pod vrbom blizu samog izvora. I, ako su ga zaista i pronasla, mozda su ta djeca, koju cu u ovom trenutku zvati svojom, naucila i ...Vjerovati u svoje Zhelje. 
 

... prije će bit da će se preplašit njegovog Dnevnika (straha)... :-)

?

a sori... mislio sam da je Dnevnik Strahov... priznajem pogrešku...

hvala ti dragi putnice... izmamio si suze, ali znas da nisu one ocajnicke... ma znas, sve, zar ne... pusa ti!

punchline, onaj gore je zapravo neka ljubavnicka poruka - pravi point je da protiv Straha mozemo samo djetinjom Zaigranoscu :)))))

da, koka znam. (ljubim te u suzu.)

Whew, lepe, Rosenkranz, lepe...:)

(de pike malo elaboriraj taj hint pliz?)

T. Stoppard, nadrealistička nadaljevanka na Hamleta ne-prilagodjenog nad kojom lebdi duh dvorske lude - prilično far-fetched, al ono...sva prava u komentarima pridržana, distributer ne preuzima odgovornost za eventualne yadda-yadda bla-bla... pročitaj, vrijedno je truda ;))

...ovo da je riječ o glasniku znaš već iz oriđiđija, to me već bilo potaklo (a puno mi treba, lol) ;)

da, da... jel ima knjiga na webu, hehe da se ne dizem sa stolca sad ;))))

vjerujem....