čudan čovjek čudnog imena

Ostavljam razbježane žurbe
u povratnom valu trzaja,
dlanom uznemirenih klasova
- nježni su na kotama
hiromantije -
dok sjene šume bubre
i Sunce se povlači uz
ornitološki requijem umorenog
dana.
Tek pokidana paučina i
šuštave stope, mene proletera,
ćutim se uljezom rajskog sklada.
Na rubovima naturalne ljepote
pucketaju vrtloženja života,
kretnje, ekspanzije oktanskih
para,
prizemna dernjava lakih nota i
jedina nevina, galama zaigrane
djece,
kao prkos depresiji zrelog svijeta.
Ironično, uz granitne spomenike,
hvastave mauzoleje, osušene
vijence
i plačne oproštaje iza arkada
Mirogoja
izrastam u graditelja,
smrću podsjećan na radost,
sirovi spokoj jednostavnog, biti,
krhka trajnost i neminovna
prolaznost
ne mare za valute i imanja.
Ne bojim se više dijetetu podariti
dah.
Mijene su počele.
Ljubav utažuje žeđ planete,
još samo da Spavači strgnu
koprene,
istina je uvijek jednostavna,
ljepota nije utopija futura.

Slutnja..se kaže.

prekognicija zvuči preznastveno i preuvrnuto. :)

ja njega ništa ne razumim !

Ja sve. :(

onda je do mene ! hrkljuš !!

bio je osjecaj jaci od slutnje