čudan čovjek čudnog imena

Počeo sam polako razumjeti
zašto si se vratio i zašto ti toliko
treba da mi utuviš u gavu kako je
vrijeme promjena došlo. Znam
da sam morao proći svim tim
putevma i stranputicama,
dobivati i gubiti u nejednakoj
mjeri. Znam sada da sam morao
sijati osmijehe na jalova polja
bezosjećajnih lica i suzama ispirati
tragove napuštenosti i mutni sjaj
emotivnih iluzija. Dugo se nismo
vidjeli. Što ti mogu reći nakon
prvih trideset?
Bilo je divno broditi morima bez
karata i kompasa. Uspinjati se na
planine besmisla i beznadnosti.
Hodati cestama bez određenog
cilja. Bilo je divno gubiti
dostojanstvo u tuđim očima.
Tražiti ljubav u pustinji osjećaja.
Ljubiti smrt. Nijekati život. Bilo je
divno predati se niskim strastima,
ne pamtiti noći i ruke u zagrljaju.
Ne sjećati se lica iz postelja. Bilo
je divno brisati krv s obraza,
čuditi se dosezima ljudske
gluposti, pratiti pogledom
izgubljeno vrijeme na odlasku.
Morao sam sve to proći i shvatiti
što uistinu želim. Sagledati sve
pozitivne i negativne strne. Otkriti
sebe kakav zaista jesam. Došli
smo do vrhunca ti i ja. Planetarni
Golijat i ljudski David, oboje djelo
jednog umjetnika. Kada se opet
zavučeš u zapećak moje natalne
sudbine i zaspiš ponosan na
nebu mislim da ćeš i ti shvatiti
moje poslanje.
Ne mogu bez riječi iako ponekad
mislim da je to prokletstvo.
Utopija čovjeka osuđenog na
fizički rad, na vječni umor. Ne
mogu više lijegati pored njihovih
tijela. Usamljen bez osjećaja. Ne
mogu promijeniti svoju prošlost
(niti to želim) no shvaćam što me
čeka i što želim u svim budućim
sutra.
Mir. Stpljivost. I Njena blizina.

I opet si odličan i pravi te gušt čitati!