...
Hodam prema busu.
Po skalpovima krošanja
preko Knežije do mosta
pored sakupljača ambalaže
i kontejnera umivenih urinom
pasa i bezvoljnika
kroz nervozna nadanja
kladioničara
daleko od tupih pogleda
špičastih pozera
tapkam mrmljajući stihove
i nosim te u šaci
dok šuštiš najlonskim akordima
u mislima koje ljube predvečerje.
I asfalt upija sitnu radost kiše
sa balkona me prate razočaranja
stranci psuju i lome ritam
promišljanja
trube ne mijenjaju boju na
semaforu
zaljubljena djeca šapću prema
meni
mimika usana stvara me
redikulom
ali slažem ti riječi
hvatam im korak preskačući
lokvu
i s rukom u džepu hitam ka
miru.
U Monacu.
Pelin zagrebački.
Cigareta.
Htjedoh ti glasom reći
da nećeš nestati
kao pikule i vojnici kuštravog
dječaka
ukopani u nekoj pustinji
pješčanika ,
nešto što ne znaš o meni.
Ono prešućeno.
Osjećano kožom i pogledom.
Buđenjem.
Najiskrenije.
Nepobitno.
23.12.2010. u 13:39 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar