...
Dođi.
Preko krhotina zaleđenih šapata
koje vjetar raznosi u bijesu.
Spusti se s panoa usuda kao
zvijezda kojom bogovi me mame.
Ušuškaj misli na moja koljena,
razvuci osmijeh crnilom prostora
i pusti da udišem tvoju
raščupanu kosu.
Tu si sigurna.
Tu te more ne mogu doseći.
Tu je mrak nevin i bezopasan
kao želje djeteta.
I dok kazaljke na zidu cijede
dragocjene sate
a ti bodeš bedževe od janjadi na
prozirno nebo odlutalih misli
ja ću slušat kako rastu ti krila s
nečujnom bojazni u dahu
da ne prenem te iz snova.
Mogao bih i zatomiti disanje i s
tobom plutati nirvanom sve do
prvih bockanja zore.
Jednostavno je.
Dođi
22.12.2010. u 19:33 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
hm, jako neizvjesno
Autor: Petra-a-stijena | 22.12.2010. u 20:20 | opcije
ja o pjesmi
Autor: Petra-a-stijena | 22.12.2010. u 20:21 | opcije
Zanimljivo, nabijeno emocijama, a bez patetike. Jako dobro!
Autor: daconte | 22.12.2010. u 20:22 | opcije
gušt je čitati te..
Autor: kristali1 | 22.12.2010. u 20:54 | opcije