čudan čovjek čudnog imena

Ispričat ću vam jednu
priču.Možda pomogne nekome
da zastane u koraku i osvrne se
prije nego zatvori vrata zauvijek
za sobom. Možda nekome otvori
oči i nagna ga da podijeli svoje
tajne s osobom koju
voli. Možda vam samo skrati
vrijeme koje otkucava bez
prestanka.Nosim je deset godina
u sebi i vrijeme je da izađe na
svjetlost. Nadam se u bilo koje
možda . autor
Mutnim je pogledom promatrao
njeno golo tijelo ispruženo na
prastarom, škripavom
krevetu.Nježna svijetlost iz druge
prostorije privijala se uz njezine
oble konture.Promatrao ju je sa
svojevrsnim gađenjem prema
sebi, svjestan mračnog
kukavičluka koji ga
ispunjava.Mogao se utješiti mišlju
da je više ne voli, da ga više ništa
ne veže za nju,da je ona sada
samo komad ženskog mesa
potreban mu da zadovolji svoj
životinjski nagon.Mogao je ali
nije.Volio ju je no besmisao i
sivilo koje im se uvuklo u
svakodnevicu tjera ga na ovaj
korak. Ništa više nije imalo smisla.
Shvatio je to odavno no bez
urođenog entuzijazma nije
mogao ništa.Kao da je digao
ruke od svega.Već odavno.A
mogao je uz malo truda i
prikrivanja ideala i prešućivanja
svojeg viđenja stvari i situacija,
promijeniti nešto.No, priznao je
sebi da se boji i to je bilo
dovoljno da prihvaća razne
prljave poslove, kao što je ovaj
sadašnji.
Bijeg bez ikakvih objašnjavanja
sada mu se činio kao jedini
izlaz.Znao je da j slab na nje ne
suze.Znao je da se boji svojih
suza.
Tiho, da je ne probudi izašao je
iz kreveta i otišao u
kupaonicu.Pogledao se u
ogledalo i u tom trenutku mu se
orosiše oči jer se prisjetio svog
prijašnjeg izgleda, još iz vremena
školovanja, davno prije biljega
fizičkog rada i brazgotina iz
lutanja.
« Što sam ja učinio u životu!?
Ništa.»pitanje i odgovor istog lica.
Shvatio je to prijemnogo
vremena, činilo mu se, i gotovo
svakodnevno je postavljao to
pitanje, kao da o njemu ovisi
hoće li ugledati sutra.A odgovor
mu je odzvanjao u glavi.Uvijek
isti.sada se otuđio i od ljudi,
izbjegavajući sve nepotrebne
kontakte.kao da se stidio svoje
refleksije iz zrcala u stvarnost.nije
shvaćao da ogledala lažu.
Vratio se u sobu, natočio čašu
crnog vina i zapalio
cigaretu.Neko je vrijeme tako
stajao, polugol,sa čašom u jednoj
i cigaretom u drugoj ruci.Gledao
je u njenom pravcu.To izmučeno
žensko tijelo koje život nije
mazio, kao ni njega, nepomično
je i pomalo sablasno ležalo u
zasluženom spokoju odlazeće
noći.Čuo joj jSunce je već
pomalo plazilo svojim zrakama
po sobi, izbjegavajući krevet kao
da je ne želi trgnuti iz sna, kada
je on ispio vino, ugasio tko zna
koju cigaretu i obukao
se.Djevojka se počela meškoljiti
no još je tvrdo spavala.Podigao je
pokrivač s poda i pokrio
je.Skvrčila se grleći novopridošlu
toplinu tkanine.Iskra ljubavi
zacaklila mu je pogled.No
odlučio je.Odlazi.Nježno ju je
poljubio u kosu i prošaptao jedva
čujno:»Zbogom mala..»
Došao je do vrata, još jednom
pogledao u njenom pravcu i
izašao zapalivši cigaretu.Iza njega
ostao je tanak trag dima.
Iako sunce još nije potpuno
izašlo već se lijeno uspinjalo po
svojim jutarnjim rutama, ljudi su
već izmigoljili iz svojih zadimljenih
stanova, noseći na licima sve
svoje brige i sve radosti.Teškim,
jutarnjim koracima kročili su
prema svojim odredištima
popuno ravnodušni jedni prema
drugima.Ulicama su tekli potočići
kiše koja je padala prošle noći a
kolporteri su glasno izvikivali
najnovije novinske naslove.
-Pereci!Pereci!- vikao je sjedokosi
čovjek u bijeloj kuti povremeno si
grijući ruke dahom-Od pereca
rastu deca....
«Zagreb se budi.»mislio je
Damian gledajući sve življu i
užurbaniju masu oko sebe.Taj
grad je volio više od svega i
uvijek je bio sretan kada bi uveče
ispod Lotrščaka pratio pogledom
umorne i snene ljude kako
zamiču iza svojih ulaza, mlade
parove kako šeću uz mjesečinu i
bezbrojna svijetla kako se pale i
gase.Igrokaz svjetlosti.To je bio
grad njegovog rođenja, grad
njegova djetinjstva, njegove
mladosti i svih radosti i tuga.
Zapalio je cigaretu, naslonjen na
kiosk.Polako je tjerao dim iz usta
i razmišljao, radoznalo gledajući
prolaznike.
«Svatko žuri na posao sa nekim
ciljem.Možda nisu zadovoljni
radnim mjestom, životom, možda
umiru ali neka ih sila tjera da se
kreću tim ustaljenim
tokom.Uvjeren sam da su sretniji
od mene.I ako su možda imali
nekada snove i daleke želje sada
su odustali od njih, zakopali ih za
dobrobit svakodnevice u sebi,
zaboravili..a ja ne mogu.Ne dam
svoje snove. Ići ću do kraja.Iz
početka.Hrabar.Iako ne znam
kako ću bez..Ne!Najbolje da ne
razmišljam o njoj.Sutra ću joj
javiti sve.Da je kraj.Da.to je
najbezbolnije rješenje.Ionako će
joj biti bolje bez mene.Zaslužila je
bolje.Ne želim da postanemo
očajnici kao većina koja ovdje
prolazi.Čak im i zavidim ali samo
zbog njihove smirenosti i
ravnodušnosti prema svemu.Kad
bih mogao bar....»
-Pas mater...-psovkom je
prekinuo razmišljanje jer je žar
cigarete došao do filtera i
opekao mu prste.
Tada se prenuo i laganim
korakom počeo hodati prema
mjestu gdje je parkirao
auto.Usput je prezirnim
pogledom pratio ljude dok su u
žurbi , prekasno se probudivši,
poput gladnih zvijeri režali jedni
na druge i gurali se u ionako
prepun tramvaj.Ta slika mu
izmami osmijeh na lice jer je bio
sretan što ne mora biti jedna
nevažna kap u toj stiješnjenoj
masi.
*********************************************************************
Prodoran zvuk telefona zarezao
je tišinu.Iritantno i
nemilosrdno.Naglo se uspravila i
sjela.Pokrila je oči zbog naglog
napada svijetla.Telefon je i dalje
kreštao .Odjednom je shvatila
odakle dolazi zvonjava i otrčala
je u hodnik.Podigla je slušalicu.
-Halo?- reče promuklim glasom
-Vi ste Laura?-začula je grubi
muški glas
-Da.Izvolite..
-Ovako..Kako da vam kažem..?-
dramaturška stanka-Dogodila se
nesreća...
U tom trenutku ona pogleda
prema vratima i vidje da nema
Damianova kaputa na
vješalici .Kuka je bila
prazna.Zlokobna.
-Kakva nesreća?
-Da li poznajete nekoga po
imenu Damian?
-Da..nnaravno.To mi je dečko-
odgovorila je drhtavim glasom
dok je slobodnom rukom
nervozno motala telefonsku žicu
-Recite već jednom!- odlučno se
oglasila
-Damian je doživio
nesreću.Nalazi se u
traumatološkoj bolnici u
Draškovićevoj.Prije
nego što je pao u komu dao
nam je ovaj broj i vaše ime..
-Komu!?....hvala- procijedila je
Leđima naslonjena na hladan zid
počela je kliziti prema
podu.Slušalica joj ispade iz ruke i
ostade visjeti uz zid povremeno
stvarajući tupe zvukove.Udarci
boli.Pokrila je
oči i briznula u plač.
-Zašto sada Bože!?Zašto- vikala je
kroz suze nemoćna da se
podigne i išta poduzme
Legla je na hladne pločice,
zgrčena od boli i plakala neko
vrijeme proklinjući sve oko
sebe.Trgnula se kada je začula
jake udarce proljetnog pljuska
po limenom žlijebu.
Dignula se i naslonjena na zid
oteturala u sobu gdje joj je
stajala odjeća nemarno
razbacana oko kreveta.Izašla je
van an kišu samo blijedim
trapericama i majici dugih
rukava.Kertala se po ulici poput
aveti, kao živi
mrtvac.Bezvoljna.Zombi.Hodajući
u beznađu mračnih misli
prepuna pesimizma.gazila je po
najvećim lokvama, sudarajući se s
neljubaznimstrancima, praćena
kritičkim malograđanskim
pogledima.Poput maloumnika
stalno je ponavljala istu rečenicu
-Bože, njega ti nedam.-
poluglasno-Bože njega ti
nedam.....
Posrtla je ulicama u svojoj tugi,
prislanjajući se na sive zidove
kuća da ne padne.Kiša joj je
pomiješana sa slanim okusom
suza curila niz lice, ulazeći kroz
plave, drhtave usne u usta, u
njezinu nutrinu, trudeći se da
ispere i odagna bol koja ju je
gušila .Bol koja se gomilala u
njoj.Nesavladiva.Najaj ča bol koju
je do tada osjetila jer ju je
podsjećala na mogući gubitak
voljenog čovjeka.Sada, u tom
trenutku blaženog stanja.Sada,
kada je nosila klicu njihove
ljubavi.
-Njega ti nedam....
********************************************************************
Njegovo tijelo, svo u bjelini ležalo
je na bolničkom krevetu.Doktor i
bloničari trudili su se svim silama
da ga vrate k svijesti.Damianu
ništa nije bilo jasno.
«Zašto se toliko trude?», pitao se
dok ih je promatrao s neke
visine.
Osjećao se izvrsno.Sav ispunjen
nekom čudnom euforijom.
«Pustite me na miru!!Dobro mi
je!», vikao je iz sveg glasa ali nije
se začuo niti jedan zvuk.
Bolničari su i dalje radili svoj
posao.
« Što im je!?Zašto me ne slušaju?»
ponavljao je
Polako je počeo shvaćati.Prisjetio
se buđenja, odlaska i jurećeg
automobila koji ga je udario.
«Da li sam živ?»
Lendio je u zraku u bestežinskom
stanju, oslobođen
gravitacije.Osjećao se bolje nego
ikad prije.Bio je živ ali samo kao
duša jer tijelo mu je beživotno
ležalo opkoljeno raznim
aparatima i užurbanim
osobljem.U zbrci glasova osba
koje su se nalazile oko njega
začuo je neki glas koji se nije
obraćao tijelu.Glas koji je dozivao
njegov fluid.
To ustvari niti nije bio glas veća
kao da mu netko govori putem
misli, bez intonacije.Ugledao je
očima , za koje je bio uvjeren da
ih nema, obrise nekih
stepenica.Kao putokaz kojim
mora ići. Nešto ga je vuklo ka
njima.Počeo se uzdizati, lebdeći
nad vsakom stepenicom,
koračajući bez koraka.Oko njega,
kao poput negativa filma njegova
života počele su se pojavljivati
slike iz sjećanja.Svojevrsna izložba
uspomena. Vidio je majku kako
plače zbog očeva pijanstva.Sbe
kad je krenuo u školu.
Vidio je Lauru s prvog
nehotičnog susreta.Sve svoje
neuspjehe i razočaranja uredno
nanizane redosllijedom
događanja .Mrtvi prijatelji.Suze i
smijeh.
Te slike su prošle u djeliću
sekunde.Čitav njegov život
stiješnjen u maloj, gotovo
nezamjetnoj čestici vremena.Čitav
njegov život prikazan kao na
platnu.Projekcija samo za
njega.No, bez obzira na brz
prolazak on je svaku uspio
vidjeti, sve do njasitnijeg
detalja.Tada je ugledao
odškrinuta vrata na kraju
stepeništa.Iz malog prostora
praznine milila je blještava
svjetlost.Što se više približavao,
vrata su se otvarala više.Svjetlost
je bila jača.Imao je osjećaj da leti
u središte Sunca.Ali to svijetlo
nije smetalo pogledu već ga
privlačilo i Damian ga je nježno
upijao.Naglo se zaustavio, protiv
svoje volje, ako ju je uopće više
imao.Začuo je poznate glasove.Iz
samog bezdana prošlosti.Misli
duša umrlih prijatelja.Svi su ga
pozdravljali i gotovo istovremeno
postavili isto pitanje koje je on
postavljao odrazu u zrcalu.
« Što si učinio u životu?»
U jednom trenutku glasovi su
utihnuli. Duše su
zanijemile.Prekrasna, bijela i
nevina kao svježe pahulje a
snažna poput solarnih niti,
svijetlost je obasjala prostor
ispred i iza širom otvorenih
vrata.Damian je razumio.Vrijeme
je za njega stalo. Došao je do
granice života i smrti.Spreman da
zauvijek ode u svijet spiritualnog,
beztjelesnog. Ravnodušan prema
prošlosti.Osjećao je da stoji pred
samim Kristom.Znao je da samo
duša milosrdnog može zračiti
toliko ugodnom i savršenom
svijetlošću i toplinom.
********************************************************************
Probijala se kroz masu poput
bujice koja nemilosrdno ruši sve
pred sobom, dok su je ljudi
odmjeravali svojim zvjerinjim
pogledima govoreći psovke
upućene njoj.Nitko se nije
zapitao kuda bezglavo žuri u
ovakvom stanju.Mokra do
kože .Blijeda i uplašena.Što ju je
dovelo do te situacije.Nitko nije
pretpostavio da tako mlada
razmišlja o smrti.O mogućem
suicidu.Jer jedina osoba koju
može smatrati iskrenim
prijateljem leži bespomoćna i bez
svijesti u milosti humanih
stranaca.Bila je sama i to ju je
najviše plašilo jer nije znala, nije
mogla ni pomisliti da dalje krene
bez njega.Borila se protiv crnila
misli podsječajući se da nosi
dijete u utrobi.Njegovo
dijete.Njihovu doživotnu sreću.
«Zašto mu jučer nisam rekla!?
Zašto?»postavljala je pitanje u
nadi da je dobro, da je ono laž,
da nije bilo nikakve nesreće, da
će je sada Damian toplim
poljupcem izvući iz more.No,
istina je bila jača.Neizbježna kao i
uvijek.Okrutna zvijer istine ju je
izjedala.Otkidala komadić po
komadić njene zatajene sreće.
Stigla je do bolnice.Prnjavo bijela
zgrada produbila je strah.Zastala
je pokušavajući doći do daha, da
bi mogla razgovarati s osobom
na ulazu.
-Dobar dan.Izvolite?- upitala je,
ljubazno se smješkajući sitna,
plavokosa žena u modroj kuti.
-Damian Paka.Automobilska
nesreća ..danas...-govorila je
nepovezano Laura uzimajući
dubok dah nakon svake riječi
-Smirite se.Bit će sve u
redu.sjednite na trenutak da
provjerim u kojoj je sobi-
umirivala ju je ljubazna žena
pokazujući rukom na crvene
stolice u hodniku
Laura se poput poslušnog djeteta
okrenula i otišla u pravcu
nepotpunog reda stolica.
Pronašla je jedno slobodno
mjesto pored neke starice.
- Gospođo!- začuo se piskutavi
glas žene s ulaza
Laura i starica istovremeno
dignuše glavu, gledajući čas
jedna drugu, čas mjesto odakle
je dolazio glas.Žena je nešto
preturala po papirima.
-Vi mlada gospođo.- gledala je
Lauru
Starica je pognula glavu.Laura je
osjetila koliko su u tom trenutku
bliske i identične u boli.
-Damian Paka je na intenzivnoj
njezi.U šok sobi.Ali ne možete di
njega.Nalazi se van svijesti...u
komi
Laura svom težinom ponovno
sjedne.Stavila je laktove na
koljena dlanoviima si prolazeći
kroz kosu.
-Ali vi ne shvaćate!Ja moram do
njega.Moram ga vidjeti.Moram-
počela je histerično vikati tako da
su svi prisutni pogledali u njenom
pravcu, radoznali za razvoj
događaja .
-Moram..moram..moram..-
ponavljala je kroz suze, sve tiše,
dok nije došao bolničar sa
sestrom i počeo je smirivati
gurajući joj pred lice plastičnu
čašu s vodom i neke sedative
-Ne želim te vaše usrane tablete!
Želim njega.Čujete?Želim njega!-
povikala je
Ali, odjednom, isto onako kako
je i došla, histerija je prestala i
Laura pade na pod.
- Želim njega...kako me nitko ne
razumije?Zašto me
mučite..Moram ga vidjeti..-riječi
su joj se izgubile u vrtoglavici i
ona nasloni glavu na zid.Izgubila
je svijest.
*******************************************************************
Promatrao je tu očaravajuću
svijetlost i pitao se zašto ga svi
pitaju isto.Koja je svrha njegova
uspinjanja ovdje?U jednom
trenutku kao a je osjetio tuđe
misli u sebi.
-Ne brini.Uskoro ćeš saznati
odgovor.Nije važno tko sam ja
ionako me svatko vidi drukčijim
očima i osjeća na sebi svojstven
naćin.Ti si na prekretnici.Tvoja
volja te dijeli od života i smrti.Kao
i svugdje i ovdje postoji put
nazad.Jedini uvjet je da svom
životu daš smisao.Da ponovno
oživiš radost djeteta u sebi.Možeš
li krenuti iz početka?Zaobići
prečace koji to nisu?davati
tolplinu i dobrotu ljubavi za
uzvrat ne tražeći ništa?
Damian se našao u
nedoumici.Život ili smrt, pomisao
nakoju mu nije bila strana.
-Ne razmišljaj mnogo.Najvažnije
je da uđeš u suštinu ljubavi i
shvatiš što znači davati,što znači
voljeti i biti voljen.Biti sretan
malim stvarima.Znati
praštati .Znati strpljivo čekati svoj
trenutak jer svatko ga
dobije.Treba samo prepoznati
darovano.
Shvati da ne možeš vrijeđati i
napuštati osobe koje te vole.Bijeg
ne postoji.On je samo
izlika za nove početke odmah
predodređene za krah.Shvati da
si stvoren da voliš.Sebe i svoje ja
kao i druge.
-Ali tko mene voli?gdje je nestala
ljubav?Sve je postalo izlizana
navika i vrijeme je samo rijeka
koja teče između dviju obala koje
šute u besmislu.Obale koje se
više ne dotiču...- mislio je Damian
-Ne.Vrijeme je ono što spaja
obale.Vrijeme vam je darovano,
ono je i rijeka i korito i most.ne
misli tako.Postoje iskre koje uvijek
tinjaju dok nema grubosti i
uvreda.Navika o kojoj govoriš
samo je predaja.Svojevrsni strah
od uzdizanja.Prava ljubav ne
kopni.Ona se napaja
uvijek.Njezini su izvori
nepresušni .Vjeruj u sebe.Tvoj
strah i bijeg stvorili su patnju.Ovo
ti je druga
prilika..posljednja.Netko strepi
nad tobom.Netko te čeka...
Svijetlost je nestala isto tako
naglo kao se i pojavila.
-Ne idi molim te! Što da učinim?
Što?-vapio je Damian no misli su
mu utonule u prazninu.
Pčeo je kliziti od vrata. Sve dalje i
dalje.Sjetio se riječi.Tko ga čeka?
koga sam povrijedio?
-Laura!- povika bezglasno kada
je na samom dnu stepeništa, kao
na prozoru u život ugledao
njezin lik.
«Ali ona ne zna da sam je
ostavio.Nisam joj ništa
rekao.nisam je povrijedio.Osim
ako... Bože!Nije niti trebala
riječima saznati za sve.Povrijedio
sam je prešutivši svoje
strahove.Glumeći ponos, vrijeđao
sam ono što smo imali.Mora biti
tako.nije važno sazna li ona laž i
prevaru.Važno je da osjetim
krivnju u sebi.Ljubav ne taji
probleme.Kriv sam kada sam
pomislio na bijeg bez
obrazloženja , kriv sam kada sam
kukavički otišao, kriv sam što sam
se bojao onog što osjećam...Ona
ne mora znati.Ja znam.Oprosti
ljubavi.. Bože, oprosti..»
proklinjao je dok se približavao
nepomičnom tijelu u bolničkom
krevetu.
Ušao je u njega.Drugi put.Ovaj
put se osjetio kao zatočenik.Tijelo
je bilo neposlušno prema
duši.Morila ga je pomisao da će
trebati još dugo vremena da se
materija prestane odupirati
naporima duha, koji je želio
samo jedno.Lauru.Želio je samo
ispružiti ruke i dijelom pokazati
ono što je čuo na rubu života.Da
rijeka vremena povuče obale do
mora gdje će svako zrno zemlje i
kap vode biti spojeno u
ljubavi.Sada, u mraku svog tijela
znao je ono što je odavno trebao
znati.Znao je da je ona jedina.
*******************************************************************
- Gospođice.Gospođice- začuo se
prijatan glas bolničara i Laura se
prenula
-Gdje sam?- zapitala je samu
sebe
Kroz maglu od sedativa i
nesvijesti prisjećala se današnjih
događaja.Telefonski
poziv.Suze.Bolnica.
-Damian!- povikala je-Gdje je?
Moram k njemu...Molim
vas..Molim
-Smirite se. Pđite kući i odmorite
se malo.Ja ću vam pomoći.-
rekao je mladi muškarac
pružajući joj ruku da ustane
-Ne.Ne želim ići nigdje dok ne
vidim da je sve u redu.
-Dobro.- smilovao se-Odvest ću
vas do sobe na katu i donijeti
vam stolicu da ne stojite.U redu?
-Da.- razvedrila se klimajući
glavom- Hvala vam mmnogo.
Mladić ju je primio pod ruku i
laganim hodom odveo do
stepenica.Svaka joj je skala
izgledala kao jedna prepreka
prema sreći.Svaki korak kao da
traje čitavu vječnost.Noge , kao
okovane, je teško pokretala dok
je onako blijeda, prazna zurila u
istrošene mramorne
stube.Osjetila je olakšanje kad su
stigli na kat.
- Sačekajte ovdje.Idem samo po
stolicu- rekao je ostavivši je
naslonjenu na prozor licem
okrenutim prema van.Dobro je
vidjela grad okupan kišom.Nad
Zagrebom su stajali oblačni
mjehovi puni vode i temeljito
ispirali nečistoću ulica.Pomislila je
kako to nije slučajnost.Kako
nebo osjeća njezinu tragediju i
zna da nema više nikoga da je
utješi.Zato pušta kišu.Zato plače s
njom.Tu su suze podrške svih
dragih ljudi kojih više
nema.Odjednom je osjetila neko
olakšanje .Kao da je u kapima
vidjela da će sve biti u redu.Da se
on vraća.Da ih čeka sreća.S tim
osjećajem kiša je prestala.Oblaci
su otplovili u daljinu i nebo je
omotala prekrasna duga.Spektar
ljepote je trgne iz boli.Sjetila se
njegovih riječi kao iz nekog
sna.Riječi koje joj je davno, činilo
joj se, rekao.Toplina i nada ju
uzeše pod svoje.
«Prođi samnom ispod
duge.Odavde do
vječnosti »,prozborila je tiho.
Zakoračila je prema vratima
Damianove sobe.
-Kuda ćete?!Ne možete unutra.-
zaustavio ju je bolničarev glas
-Znam. – rekla je tiho, tajnovito i
ispružila ruku da prihvati stolicu
-Obećajte da nećete ulaziti-
zamolio je
- Obećajem.Ne brinite.Hvala vam
mnogo.samo nastavite svoj
posao.- gledala je u njega sve
dok nije nestao iz zida
Stavila je stolicu ispred vrata i
sjela na nju kao čuvar.Sjedila je
mirno, strpljivo s glavom
naslonjenom na vrata jer znala je
da će se ubrzo nešto
dogoditi.Ćutila je da dolazi
odnekud, odakle se rijetki
vraćaju .
******************************************************************
« Čeka me.Ovdje je!» mislio je
naprežući tijelo da se pokrene.
Osjetio je veliku bol u
udovima.Cijena povratka.Malena
žrtva za život.
Očni kapci su zadrhtali i
odjednom se otvorili.Vidio
je.Tjerao je usta da progovore.
Bila su nijema i teška poput
kazne.
« Riješi me boli!Riješi me boli
Bože»»preklinjao je suzama
navještajući predaju tijela
Usne su zatitrale.Zjenice su se
skupile od nedoživljene
boli.Patnja novog rođenja.
Usta su se zgrčila i ubrzo se čuo
prodoran glas koji je odzvanjao
hladnim, kamenim prostorijama
bolnice.
-Laura!!- začulo se nešto tiše,
prigušenije kao krik utišan
suzama
Vrata sobe su se otvorila i Laura
je stajala na njima kao najljepša
prikaza radosti.Gledala je
njegovo lice zgrčeno od boli.
-Damian- prozborila je i potrčala
do kreveta- Znala sam ljubavi
moja da me nećeš ostaviti
samu.Znala sam!
Ljubila mu je kosu i blijedo
crvene usne.
- Više nas ništa neće
rastaviti.Vjeruj mi.Ništa!-govorila
je brzo, privivši njegovu glavu na
grudi.
Tada ga je pustila postavši
svjesna agobije njegova
tijela.Uzela je nježno njegovu
ruku i položila je na trbuh.
-Probaj.Ovdje u meni.Tu je plod
naše ljubavi.Naša beba.
Damian je shvatio razlog
povratka.Razlog poklonjene mu
milosti.
-Ne dušo.Ništa nas više neće
rastaviti.Volim te.Volim vas
oboje.

Damjanov Zelenko.

kak volim suvisle komentare

Kao što sam rekao u jednom svom blogu.
Suze koje su vlažile oči dok sam čitao njenu
Laurinu priču nisu mi dale pročitati priču u
jednom komadu.
Njegovu priču sam čitao sažaljevaju ći ga.
Žalio sam ga jer u svojoj sebičnosti nije
nikome pripadao i nikome nije dao da
uđe u njegov život.

kako god okrakteriziran bio moj komentar,meni se priča sviđa,pročitao ju i baš je ok.istina ili ne,svejedno mi je. priča i način pričanja je ono što me oduševi,a to je baš to :))

baš imaš zelene ruke ,sve što posadiš raste :)
divim se tome daru,ja bih ovo vjerojatno ispričala ovako:on je htio ostaviti curu ,dogodila mu se nesreća pa je doživio kliničku smrt,tu mu se mozak malo protresao i stvari došle na pravo mjesto pa je shvatio da bi to bilo skroz blesavo,a cura ga je voljela i bila trudna.sve se ipak dobro završilo .the end :)

Hvala na mogućnosti čitanja ove dirljive priče...Zaista se ne sjećam, kad sam zadnji puta, čitajući, plakala...

I onda, ksd sve se poljulja i čini bezvrjedno, ljubav nam vraća nadu.... sretni su oni, koji ju imaju...