čudan čovjek čudnog imena

Krajičkom oka vrebam tvoje
disanje.
Dok ti grudi drhte na valovima
sna.
Galioti misli odbacuju mi vesla.
Plivam i kraul me nosi u tebe.
Saplićem se o užad želja i
posrćem pod htijenjem tijela.
Guši me.
Guši me svojom podatnom
senzualnošću.
Svojim grabežljivim dlanovima i
pohlepnim poljupcima.
Slomi moj otpor koji me drži
zatočena u olfaktivnoj opojnosti
lavande
gdje pjesak klizi turobno i sporo,
tiho poput pera bačenog sa
satelita.
Gdje su obmane potpisivane sa
ljubav a iluzije mazale oči
tigrovom mašću i pekle
nepotrebnim suzama.
Ne znam više gdje sam.
Tu je asfalt, prepoznajem miris
užarenog crnila
I krošnje su ovdje, da, ali prazne
od boja,
kao da su ostale smrznute u
jednom kadru noći.
Ne znam više tko sam.
Plaši me strah da se ne uplašiš
mojih bojazni.
Prije nego zavoliš moje usne
I bez mojih dodira osjetiš
apsurd praznine
Moraš znati da ću se otkrivati
samome sebi
istom dozom stanja svijesti
kojom me i ti otkrivaš.

respekt i naklon