čudan čovjek čudnog imena

Vežu nas dueli i dnevnici
utrošenog vremena.
Praznina rijetkog bezglasja
I udaljene prisutnosti.
Vežu nas blijeda i
perforirana sjećanja.
Zbunjenost melase uma
iza vela od dima i opijata.
Vežu nas moji anđeli
i tvoji šejtani.
Iskrenost u durenjima
i sarkazmu podbadanja.
Veže nas prorijeđen smijeh
istovremene radosti.
Podrška u zagrljajima
i cjelivani obrazi.
Vežu nas čvrsti žniranci
bezuvjetne odanosti,
dok u tvojim cipelama
odbrojavam životne korake,
u paralelnom, uobraženom
svemiru,
u kojem se svi, vole kao mi.
Napokon, bez straha,
da ćeš nestati nakon izrečenog,
kao ostali kolektori moje ljubavi,
u jedinoj pjesmi za tebe,
u katranu životnih spoticanja
-priznajem, ležernih skokova
moje gluposti-
kompliciram metaforama,
netom prije točke na i.
Hvala ti.
Fakat je zadnji stih.

uf...

wow... zamisli čovječanstvo, premreženo i blindirano i zgusnuto, od nevidljivog... zasićena, crna rupa ljubavi... naheri svemir i zakrivi ga... (hehe...).. fiiijuuuuuu!...(mrlj... ne znam bolji zvuk...)

čovječanstvo je premreženo a svemir ionako kažu da je krivulja..ja to živim, ne zamišljam

bemmu, zeleni... rok trajanja mi dozvoljava dislociranje :D

jebiga, pa ne traješ ko dukatovo mlijeko

besmisleno je propitivati prazninu..

Autor: zelenaruka | 17.12.2010. u 10:59 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar




praznina je maskirana, punina. ;)

Autor: mmmmmm_da | 17.12.2010. u 11:01 | opcije

• Obriši komentar



evo dijaloga koji daje alibi, mom shvaćanju vremena.. gdje je par dana, zapravo... vječnost. :)...(hehhe... osjećam se napadnuto...:O :O :DDD)