čudan čovjek čudnog imena

SMS: « Ako napišem priču o
incidentu a da glavni lik govori o
nemoći sistema, ranjen, na
samrti, hoću li objavom izazvati
sudbinu?»
SMS odgovor: « Nećeš.
Uostalom, drugačije si me učio...»
Iz žablje perspektive gledajući,
vidim meka, siva krdašca oblaka
kako klize nebom. Lijep osjećaj
nutarnje topline čini da
zanemarim vlažnu zemlju i
bockanje kapljica prošle kiše, što
su kapale s breze. Tišina oko
mene. Mir i lagani tragovi boli u
trbuhu. Prsti lijevog dlana ljepljivi
su. Krv poprima smeđu boju.
Sistem je smeđ. Zagrebački,
braun. Govno.
Prvi je dan proljeća. Jutro je tek
skinulo zavoj od mraza. 8 i 30.
Čekao sam šefa da stigne do
«Kristuševe». Da odemo zajedno
vidjeti razlog reklamacije stranke.
Čovjek nas, nervozno tapkajući,
čeka kod pedeset i drugog polja i
bez dobrojutarnjeg pozdrava
upućuje grubo pitanje tko mu je
dirao tuje iza groba.
Samopouzdana iskrenost
progovara iz mene. Ja. Jer su
trebale obnovu i malo
fazoniranje.
Faktor iznenaneđanja briše
razliku u godinama, njegovu
sijedu kosu i zaobljeni izgled.
Udarac u bradu ruši me na
susjedni grob. Ipak, preslab
napad da bih ostao na tlu.
Ustajanje prati njegovo posezanje
rukom u džep. Galama.
« Ubit ću te jebem ti...», galama,
« Zaklat ću te...»
Tračak razuma vidi srebrni metal
u njegovoj ruci. Iskustvo
prepoznaje dršku «leptira»
«Makni se! Bolje je!», govori
savjest, « Najebat ćeš ako mu
vratiš..»
Pomičem se unazad. Bijesno
kreće prema meni. Odmičem.
Stajem. Trči prema meni.
Odlazim u zgradu uprave.
Hvatam mir. Sigurnost. Gubim
dah u gorućoj cigareti. Kroz
prozor vidim varljive boje i mirise
proljeća . Radom sam natjerao
sustav da me prihvati. Upornost
se isplatila. Jutros sam potpisao
ugovor s Firmom, od prvog
travnja. S druge strane medalje,
potencijalan sam leš nosioca
ljutog glasa koji se kat ispod
mene dere na direktoricu.
Razaznajem bitno.
«branitelj...ubit ću...vratiti
se...sutra...» U misli mi dolazi
susjed. Branitelj s pokrićem.
Dobrovoljac na početku. Oluja.
Ne sije agresivu uokolo. Radi za 4
soma kuna. Divna žena. Dvoje
djece. Život za kojeg se borio.
Miran i tih. Rat je prošlo svršeno
vrijeme. Iz razmišljanja me
povlači šef. Vidno je uzrujaniji od
mene. ( ja sam optimist) . «Sami
smo», govori. Direktorica
podružnice purgerskog giganta,
ne želi zvati policiju, niti
obavijestiti «maticu» Firme.
Čuvarska služba šuti . Zaštita na
radu također. Stišćem nulu na
telefonu. Vanjska linija. Policija.
Ispostava u Bauerovoj. Za
petnaestak minuta dajemo izjave
mladim policajcima. Izvještaji nam
se podudaraju. Prekršajna prijava
upada u matricu izvršne vlasti i
pješčani sat pravde počinje
kapati. Odlazim prema svlačioni,
oprezan i sebi stran, hvatam se
kako okrećem glavu dok
prelazim mirogojske staze.
Prijetnje s kasnim djelovanjem
stišću me u prsima. Gledam
oblike biljaka. Po prvi puta vidim
groblje van konteksta parka.
Arkade me pritišću. Ljudi stvaraju
nelagodu. Estetika, kreacija,
ljubav, pravda, padaju mi na
pamet. Ideali skloni individualnim
interpretacijama. Život je jedan.
Pitam se nosi li smrt mir i tišinu.
Premlad sam da bih iskao
odgovor u praksi. Pijem kavu i
odlazim doma. Jedva čekam da
završi korizma. Sjela bi mi piva.
Okrećem glavu. Narančastobijelo
tijelo motorne pile polegnuto je
nedaleko mene. Vidim
olabavljeni lanac na vodilici i
otvoreni čep na spremniku
goriva. Nasmijao bih se svojoj
brzopletoj nespretnosti ali bol mi
probada abdomen. Osmjeh se
maskira u grč na licu. Nikog ne
čujem blizu. Da sam pažljivije
točio gorivo, buka pile bi
pokazala gdje sam i kako sam.
Sam sam ispod velike lopte
buxusa i blagih oblina
obrađenog laurusa. Moj me rad
sakriva. Estetika mi ugrožava
život. Nedaleko pile zrcale se
kapi na oštrici škara za živicu.
Kulisa prekinutog rada.
Uzladno pokušavam saznati
nešto o tijeku istrage. Šture rekla
kazala informacije u bubnju su
kontradiktornosti. Pravo kaže da
prekršajna prijava napadača
poziva i (nadam se) dovodi do
obavijesnog razgovora i valjda
nekog upozorenja. Ali. Faking šit
rekli bi Vatrogasci. Bez obzira na
višekratno ponovljene prijetnje
ubojstvom i očitoj sklonosti
agresiji i nošenju oružja, bez
kaznene prijave, policija ne može
i(ili) neće obaviti pretres stana u
potrazi za oružjem. Vatrenim.
« Ali, ako je čovjek toliko munjen
da na groblje sa sobom nosi nož
u džepu od jakne, sigurno mu
nije bed doći s pištoljem i početi
pucati», govorio sam policajcu
« Nije on rekao ubit ću te, pa
otišao po nož u auto ili ga tražio
po džepovima», nadovezao se
šef, « Razumijete? On ima mrcinu
od desetak centimetara drške
samo u džepu jakne!!Sigurno ne
misli guliti jabuke s tim.»
«Razumijemo mi što želite reći
gospodine..», strpljivim glasom
govorio nam je
policajac.
Vidio sam shvaćanje nelogičnosti
i rupa u zakonu. I nemoć da se
to promijeni danas. Zbog nas.
Zbog napada na pomoćnog
vrtlara na Mirogoju. Nekako u
sebi odlučujem da ga neću
prijaviti krivično iako ne vjerujem
u afekt u ovom incidentu. Ne
želim čovjeku oduzeti slobodu za
koju se borio.
«Maco, rekli su mi da mogu na
bolovanje ako se bojim za
sigurnost», govorim joj dok ona
vrti sajlu za odčepljivanje odvoda
u hodniku a ja suspregnutog
daha pokušavam kroz kašu od
papira, mokraće, Mr Propera i
solne kiseline, njezin početak
usmjeriti ka prijevoju u školjci.
«Super», odgovara mi, « Onda
ćemo biti zajedno idući tjedan. Ja
imam godišnji.»
«Ali bad mi je otići na bolovanje
zbog love. Do kraja mjeseca sam
još preko Agencije a oni
bolovanje ne plaćaju kao u
Firmi.», objašnjavam, « To je
soma kuna manje»
«Pa napadnut si na radnom
mjestu!!»,nervozna je, čujem joj u
glasu i razumijem razlog
« Pas mater!!», vadim sajlu,
skidam majicu i guram ruku u
smjesu. Prstima dotičem gnjecavu
masu u rupi i sekundu poslije, uz
glasan šum, smrdljiv sadržaj tone
niz odvod. Neke situacije
podliježu drastičnim mjerama.
Otvaram slavinu nad kadom i
ribam ruku dok mi iza leđa zvoni
njezin veseli smijeh.
Ona me voli zbog takvih
spontanih, nepredvidljivih
reakcija. Smijeh nadjačava
zvonjava mobitela. Šef me
obavještava da je čuo da su tipa
priveli istražnom sucu, što naše
mozgove dovodi do zaključka da
je vjerojatno i pred policijom bio
agresivan i da će valjda sve biti
ok nakon intervencije zakona.
Njegov glas mi otkriva da nijebaš
siguran u to. Kratko
izmjenjujemo opise duševnog
stanja i prekidamo razgovor.
«Najgluplji izraz koji znam ili sam
pročitao ili čuo je da se krizna
situacija treba stabilizirati»,
jednom mi je rekao, « Kužiš!?»
«Sutra smo kod mojih na ručku
maco?», pitam je iz kupaone
«Preksutra. Sutra idemo do
bake»
«Aha...», kimnuh glavom brišući
ruke u vlažan ručnik.
Grlim je i potiskujem nelagodu u
nesvijest. Griješimo bludno na
Veliki petak.Točim nam sok od
jabuke i sjedam pored nje na
kauč . Zvuk sprženog
blockbustera ispunjava sobu.
Vjetar lupa u prozore. Pojačavam
virtual surround. Pajdo mi javlja
da je objavio priču na blogu.
Slijede dani obiteljskog druženja.
Čujem nejasne glasove. Lupanje
tvrdih đonova po asfaltu.
Nekoliko polja dalje čuje se
bager i glasne psovke grobara.
Nekako uspijevam, uz
podnošenje boli, izvaditi mobitel
iz bočnog džepa. « Vaš broj je
isključen zbog neplaćenih
računa», obavještava me
ljubazan snimljeni glas. Ona
spava. Još je rano da ustane, na
godišnjem je. Uspjevam se
nasmiješiti. Zbog potencijalne
brze zarade i zvanja TV igre za
debile i sirotinju, ukinuo sam si
mogućnost zvanja pomoći.
Grgljam neartikulirano ali
pretiho. Buka s Lašćinske je
prejaka. Decibeli guše vapaj.
Gledam u šimšir. Klizim ka
izdisaju jer sam prema pravilima
uređenja parka uljepšao i očuvao
krajobraz, podržan u hvaljenju
od nadređenih ali ostavljen sam
nakon prvog, neozbiljno
shvaćenog incidenta. Vjerovao
sam u promjene. Ovakve se
pizdarije događaju drugima.
Pokušavam puzati van staze.
Odustajem. Pitam se, hoće li ono
kovrčavo drvo na 41. polju
ostaviti da ih sjeća na mene.
Svijetlo nebo mijenja se u indigo.
Hladno je. Vibracija iz mobitela
trza mi dlan.
SMS:» Dobro jutro. Baš sam se
naspavala. Nadam se da nisi
umoran i da si smiren. Uvijek mi
govoriš , sve bu ok. Pusa»
Oči mi se sklapaju. Osjećam kako
mobitel polako klizi iz ruke.
Zavibrirao je i počeo svirati
melodiju. Zvuk kojeg ne mogu
dohvatiti. Nemam snage. O Bože
fala ti kaj purg...
« Jebote mali!!!», glas iznad
mene, « Jesi dobro!? Kaj je bilo?»
Podiže me s tla. Ne razaznajem
lice. Osjećam miris svježe
otkopane zemlje. Vlage i trulog
drva. Miris ekshumirane smrti. U
ustima mi se krv miješa s okusima
uskršnjeg objeda.
« Imaš sreće da mi se pripišalo
jebo te pas...», poznati vokabular
grobara gubi se u nesvijesti, « A
baš sam pomislil kak bum našel
mobitel...»
Počinje padati snijeg.
kraj

ovo se čini kao da ti se stvarno dogodilo.