čudan čovjek čudnog imena

Iskačem iz zapisa matrice
kad mi kao Ćaja zatitraš
na jarkoj svjetlosti opuštene,
tihe radosti svakodnevice,
baš nekako na ušću
Frankopanske
dok sedamanestica bučno
uplovljava u
čarobnu deltu Ilice.
U vrijeme utišanog kaosa.
S očekivanjima u ledenici misli.
U nevinom jutru, krmeljivom,
radničkom ,
s mrvicama prenutih snova na
licu.
Tad minute grle napetost.
Neugoda.
Poput opipljive šutnje
koja tinja međuprostorom
istrošenih ljubavnika.
Strepnja mi se podvlači pod
korake
koncima tvojih nesuvislih,
strasnih, udaljenih dodira.
Posrćem pod gorkim okusom
svijeta
u kojem je dobrota glasna vijest
kolportera.
Zagreb me opet spašava.
Bojama, golotinjom krošanja,
bojama.
Friškim dodirom lista na obrazu.
Primam ga u dlan, mrvim
prstima,
otpuhujem prolaznost i hitam,
pjevušeći neki jesenji refren,
s falšem u stihovima, tamo
gdje miruju sjećanja.
Šećerim dan sa smiješkom.
Prošlost je sadašnjost s greškom.
Savršena u svojoj nesavršenosti.

Zagreb me opet spašava.
Bojama, golotinjom krošanja,
bojama.
Friškim dodirom lista na obrazu.
Primam ga u dlan, mrvim
prstima,
otpuhujem prolaznost i hitam,
pjevušeći neki jesenji refren,
s falšem u stihovima, tamo
gdje miruju sjećanja.


ovo je krasno i dovoljno.