čudan čovjek čudnog imena

Nepokretna dinamika zraka,
neopipljivo plavo tijelo stropa
atmosfere,
svijeno zrcalo isparene kiše.
Veznik nedoumice.
"Ako" tka sparinu.
Čovjek bez obrane, ja bez ega,
raspršen kao cirus kroz masne
mrlje otisaka na prozoru,
spremam dan na počinak.
U napornom dosegu nebeskog
pejzaža ,
smrznute kapi vode,
rep zrakoplova postaje manji,
tanji,
rasipa se dok metalni trup
nestaje u utrobi,
siestom opterećenog juga.
U urni kremirane potrebe.
Iz škrinje memoriranih zvukova,
vjerni nakani podrške budnosti,
heroji protiv odagnanih umora,
rifovi, bubnjevi,
dostatni za proces samoće u
gomili,
klize, lete, miluju me
osvježavajući sumrak.
Prožima me namjera dobrote
dok večer tromo poteže sunce
i ostavlja me bez emotivnih
utisaka pri kraju mirnog dnevnog
zapisa.
Albino fraktali duše napuštaju
vrućinu u klepsidri od neba i
zemlje
golim tijelim slavimo govor
požude .
Kapi kiše zacjeljuju kožu sa
brazdama noktiju.
Dok sam u tebi okrećem leđa
svijetu.
Jedna sjena, prevara oka,
pokrivač bez težine, obavija
koljena.
Fali mi žena.

ah, što reći, suvišno bi bilo išta osim laganog naklona, damskog, s respektom i uvažavanjem, obilježiš blog svježinom