čudan čovjek čudnog imena

Raznovrsnost i lutanje držali su
me godinama iznad vode. Samo
glavu mislim jer tijelo je bilo
umočeno u tekućinu bez
naznaka perspektive. Glad za
znanjem ali i crvi u guzici vodili
su me po spektru poslovanja,
tako da sam jednom prilikom bio
i fotograf mjesta zločina, što opet
s druge strane zahvaljujem
anarhiji i ne baš prebistrim
mozgovima naše policije. Ili pak
zaigranom crtaču mog usuda.
Kasne devedesete,
preciznije,jesen na odmaku
devedeset i osme. Nedjelja,
omražena i beznadna oduvijek.
Klatio sam se u sjedećem
položaju nad Unisovom pisaćom
mašinom, uzdrman mamurlukom
i ogađenog okusa i mirisa u
ustima. Vino je ishlapilo ali talog
je čvrsto prijanjao uz nekoliko
puta oprane zube. To je onaj
toliko puta proživljen i ponovljen
osjećaj koji obično prate riječi
Poeovog gavrana. Nikad više.
Jedino je uspjeh repke od te
godine i dalje ostao dosljedan
tom citatu. Pisao sam neku
molbu za neki posao. Toliko
puta viđena i doživljena situacija,
kao ispijanje kave ili masturbacija
uz vhs prikaz lika i djela Traci
Lords. Baš kad sam mislio dodati
neku skoro pa bezazlenu laž u
zamolbu stresao me zvuk
crvenog Iskrinog telefona iz
hodnika.
- Molim?- promuklo od cuge,
cigareta i preduge šutnje
- Eugen? Bok, Branko je. Imaš
vremena jedno dvije čuke? Jedan
poslić imam za tebe.
- Poslić? Ak nije nikaj teško za
nositi ili za razmišljati imam. O
čemu se radi?
- Sjetio sam se da si mi rekao na
onom tulumu kod Sikija da bi
jednom baš išao samnom na job.
Sjećaš se?- dramaturška stanka s
druge strane
Par sekundi sam razmišljao i
sjetio se tuluma.
- Aha! Sjećam se. Znači to bi bilo
danas?
- Da. Ali bed je što bi morao sam
ići jer ja fakat ne mogu.
- OK. Nemaš frke. A gdje i kaj
trebam napraviti? Kome se javiti?
- Ajde spremi se. Pokupim te za
petnaest minuta pa ti sve
objasnim usput. Ne idemo
daleko ali ja u dva moram biti
obavezno u Maksimiru pa zato
ne mogu.
- OK. Ajde, pa se vidimo. Bok
- Bok.- muk
Navukao sam traperice, oprao
još jednom zube, staroj čvaknuo
komad pohanog piceka iz
posude i izašao pred kuću. Bio je
lijep dan. Kao stvoren za neki
poseban doživljaj. Mamurluk je
popuštao dok sam pratio lijene
oblake kako se kreću od
Medvednice prema jugu.
Poluoblačno je definitivno moje
vrijeme. Granično kao i ja.
Pogledao sam na sat. Podne.
Točnije i ljepše od onog Cary
Granta. Nema prašine i
dramatičnih odlazaka. Niti
plavuše divnog lica i sjetnog
pogleda. Samo prekrasna,
šarena jesen. I neka
neuobičajena i nepoznata
situacija koja će mi donijeti
nekoliko kunica. U podne i pet
Branko je zaustavio svoj escort
pred mojom kućom i krenuli smo
prema cilju. On ne spada u krug
ljudi koje nazivam prijateljima ali
donekle smo dobri poznanici i
znao sam čime se bavi. Kao
profesionalni fotograf radio je za
neke novine ali i za MUP kao
povremeni fotograf poprišta.
Nakon uobičajenih ljudskih kako
si i ima kaj novog, prešao je na
predmet našeg susreta. Objasnio
mi je da u dva mora biti u
Maksimiru jer si je nekako sredio
razgovor s Dinamom da bude
njihov fotograf. Job iz snova za
nekoga tko toliko voli taj klub i
nogomet. Razumio sam ga.
Zagreb i ljubav prema
purgerskim ikonama kojih je sve
manje bila je jedna od poveznica
naših kontakata.
- Koliko je para u igri?- bubnuo
sam drito u glavu prije nego je
nastavio s objašnjavanjem
- Dvije glave. Jel dosta?
- Dosta.- složio sam se s
ponuđenim misleći kako je i
previše s obzirom da samo nešto
trebam fotografirati i da sve to
traje možda dva sata
- Idemo u Stupnik. Neki se frajer
objesio i trebaš fotkati njega i
okoliš i ako ima nekakav sumnjivi
predmet, pismo ili tak nešto.
Hoćeš moći?- upitao me
sumnjičavo
- A zašto ne?Mrtvi ne grizu..-
pokušao sam sakriti nelagodu
- Ma znam da nisi šupak i da te
smrt ne pere ali može biti malo
onak..znaš..grdo za vidjeti.
- Nemaš frke. Ovaj je želudac ko
kanta za smeće a glava se
nagledala i napamtila svakakvih
pizdarija.
Vožnja je trajala nekih
petnaestak minuta s obzirom da
Stupnik nije udaljen od mog
prigradskog sela. Neku baku u
crnini smo upitali za smjer i
uskoro smo parkirali auto pred
ulazom u šumu. Bio sam već kao
klinac u toj šumi i znao sam
njezinu veličinu i ljepotu. Njezin
jedan dio bio je i kulisa za zločin
monstruma iz Rakovog potoka.
Dakle, pomalo grubo rečeno,
šuma i krošnje s dosieom.
Branko je pričao s nekim
policajcem dok sam ja pušio
naslonjen na jedno drvo. Krenuo
je prema meni.
- Sve je sređeno. Onaj policajac
će ti sve pokazati. Zove se Robert
i slušaj što ti govori jer ovo ne bi
smjeli raditi.
- U redu Brane. Nemoj brinuti.
Samo ti donesi dvjesto kunića
kad se vratiš. Ajde bok.
- Ajde vidimo se..
Upoznao sam se s Robertom koji
mi je pojasnio što smijem a što
ne, upalio Olympus i krenuo za
njim. Pričao mi je kako mu je već
pun kurac tih samoubojica jer
ovo je već treći slučaj u njegovoj
smjeni ovaj mjesec. Rekao sam
mu da postljetna depresija valjda
djeluje na ljude i spremno je
prihvatio tu teoriju. Iako je već
bio kod drva na kome se jedva
primjetno ali ipak u gibanju
ljuljalo zauvijek statično tijelo
muškarca, ispričao se i rekao da
nema želudac za ponovno
gledanje. Ali bit će blizu tako da
ne brinem. Nisam brinuo. Smrt
sam već odavno prihvatio kao
neminovnost. Kao začin životu.
Božji dokaz da je nedostižan. Ali
smrt je jedno a truljenje i
ništavnost naše materije sasvim
druga, nimalo poetična niti
dubokoumna stvar. Visio je
ispred mene. Brojao sam korake
da ubijem nelagodu. Osam
koraka. Prvo mi je zapela za oko
minijaturna razdaljina vrhova
prstiju od tla. Izmjerio sam
poslije. Jedan i pol centimetar.
Veličina nokta na palcu noge.
Nedaleko nogu ležala je
prevrnuta stoličica. Fotografirao
sam ga iz svih kuteva. Iz žablje
perspektive. I cijelo tijelo i lice. Uz
zanemarivi zvuk aparata idilu
šume kidalo je zujanje muha.
Visio je četiri dana tamo a s
obzirom da je zadnjih tjedan
dana bilo toplo, smrad i trulež
bili su normalni odnosno
neizbježni . Nosio je neke
poderane traperice i običnu
majicu s placa. Na stopalima je
imao radničke, crne cipele. Nije
bio mnogo stariji od mene. Ipak,
lice me zaokupilo. Ne zbog
ljepote ili opozicijske joj genetički
kodirane ružnoće već zbog
lijevog oka koje je kao
nalijepljeno tamo visilo
naslonjeno na jagodičnu kost.
«To se zove šupalj pogled.»,
pomislih. No kada gledaš
raspadanje pripadnika svoje vrste
niti loše ideje i šale ti ne pomažu.
Shvaćaš da nešto manje nasilnije
ali isto čeka i tebe. Objesio se za
sajlu tanku nekih možda pet
milimetara. Sagnuo sam pogled i
počeo slikati okoliš. Tragove
stopa ili ugažene trave.
Nešto što bi pomoglo
istražiteljima ali i meni da ne
pokleknem pred morbidnom
znatiželjom i pogledam opet
iscureno lijevo oko kako prkosi
bijesnim i gladnim muhama.
Približivši se truplu zumirao sam
dijelove tijela i onda sam
primjetio vrh papirića kako viri iz
stražnjeg džepa hlača.
«Jebi ga Eugen», pomislio sam
kako ne bih smio.
Ipak, primio sam aparat u desnu
ruku i provjerivši da li me netko
vidi izvukao lijevom papirić iz
hlača. Bio je presavijen nekoliko
puta pa sam ga otklopio i malo
poravnao na jednoj praznini
između trava. Oproštajno pismo
naravno. Čim sam vidio ručno
pisana gusta slova znao sam da
je to tako. Sada više nisam
mogao nazad jer bi me murija
unakazila predavanjima oko
ometanja mjesta samoubojstva i
neovlaštenog diranja
potencijalnih dokaza. Vjerojatno
bi to tako nazvali. Moja prokleta
radoznalost je to učinila gospon
polismen!!Ne ja. Preletio sam
riječi pogledom iskusnog čitača
tražeći nešto, niti sam ne znajući
što. Ali nešto je bilo jako čudno
u tom pismu. Samo jedno veliko
slovo.Vratio sam se na početak
misleći da je autor vjerojatno
nevješt i ne baš učtiv u pisanju,
kada sam čuo šuštanje koje je
dolazilo iza mojih leđa. Zgužvao
sam papir u šaci i strpao ga u
džep. Vidio sam krupnog
policajca kako se uspravlja i
povlači hlače prema gore čvrsto
zatežući remen na trbuhu koji
mu se ipak prolio preko kopče.
Tek mi je tada glavom prostrujala
misao da mi je odmah na
početku bilo čudno što je samo
Robert tamo. Znao sam da
trebaju doći mrtvozornik i auto
da preveze tijelo no jedan
policajac na uviđaju bio mi je
premalo. Normalno kad je drugi
srao u grmlju svega dvadesetak
metara od mrtvaca. Toliko o
crijevnoj flori i pažnji na uviđaju.
Kad si je namjestio kapu na
(neka mi netko jednom da
odgovor zašto je tome tako)
prevelikoj glavi, ponosnim je
korakom punim šerifske
bahatosti krenuo prema meni.
Pitao sam se hoće li mi pružiti
ruku. Normalno pitanje s
obzirom da je netom prije
obrisao guzicu nekim lišćem iz
jesenske lepeze ponuđenih
prirodnih guzobrisa. Srećom po
moju higijensku zaštitu krasila ga
je lažna veličina i važnost
uskladištena u mozgu iz vremena
bratstva i jedinstva. Pravi Mile iz
anegdota.
- Ej!- očekivani pristup neznancu
– Šta radiš?
«Gledam budalu i mislim si kak bi
takvi trebali visjeti a ne ovaj jadni
anonimac iza mene!», naravno
pomislio sam samo.
- Fotografiram mjesto.- izustio
sam jedini mogući odgovor
- Nemoj me zajebavati!!- već
vidno ljut približio mi se na dva
tri metra objesivši palce dlanova
revolveraški na remen
- Slavko!Smiri se. U redu je!-
spasio me Robertov glas
- Idemo. Došla je ekipa. Jesi ti
gotov?- nastavio je
- Jesam. Što se mene tiče možete
ga nositi.- odgovorio sam
Nešto smo još kratko razgovarali
i ubrzo me Robert odveo
službenim autom do stare
Karlovačke da sačekam bus,
napomenuvši mi nekoliko puta
da smo mogli svi najebati i da
pazim na film i da ga obavezno
predam što prije Branku.
Pozdravili smo se. Sjeo sam na
rub bankine, zapalio cigaretu i
čekao bus. Ne znam kako sam u
sebi našao dozu strpljivosti da
odgodim pomno čitanje pisma
no uspio sam. Negdje oko dva
bio sam doma i pažljivo spuštao
iglu na ploču koja se vrtila na
gramofonu. Otežao sam je
kovanicom od deset lipa. Ravno
do dna. Live. Savršena zvučna
kulisa. Rasklopio sam papir i
položio ga na stol. Zapalio sam
cigaretu i krenuo.
« Kad si zaposlen kao pečenjar
odojaka i janjaca i kozlića i
truneš zamotan u mirise
pečenog mesa na plus dvjesto
stupnjeva i živiš sa starom koja
se propila od tuge za pokojnim
mužem koji je umro od ciroze
jetre uzrokovane stalnim
pijenjem svega što sadrži
alkohol u sebi i ne znaš jel
njezina tuga izraz ljubavi ili
bijesa jer ne može više
maltretirati supružnika svojim
histeričnim i pesimističkim
napadajima dok tebe začudo
ostavlja na miru dok god joj
donosiš nakupljene kapi
zemljotresa iz birtije i pokupiš
je tu i tamo s hladnih pločica
kupaone gdje je pala jer je
krenula pišati pa je promašila
svojom velikom masnom
guzicom školjku i s gaćama na
gležnjevima izrigala se po
svemu u krugu od metra te
potom otišla u blaženu
nesvjest i staviš je u krevet
hladan kao da stavljaš meso
zaklane svinje u duboko
zamrzavanje kod gazde marka
bez obzira što ti ponekad
svane misao o gađenju dok joj
skidaš zapišane gaće i praznog
pogleda bez ljubavi djeteta
prema majci zuriš u njeno
međunožje bez da se pitaš
kako je iz nečega tako
smrdljivog mogao izaći život
tebe i tvog mrtvog brata koji
je sa nepunih devetnaest
skončao negdje u slavoniji
razrezanih udova i iskopanih
očiju jer je osjećao veliko
domoljublje i u trapericama
jedno nedjeljno popodne
pozdravio sve doma i otišao s
tandžarom na ramenu braniti
tebe malog i zaplakanog i
zamusanog i oca koji se nije
sjećao odlaska jer je pijan
teturao po dvorištu i vikao na
vladu i na srbe i na hrvate i
na jugu dok je tada trijezna
mama lomila ruke prema
nebu i dozivala sve svece
toliko glasno da su susjedi
zvali hitnu koja je nije odvela u
vrapče samo zahvaljujući
sedativu koji su joj piknuli u
ruku i koji ju je nakon nekoliko
trenutaka bacio na krevet iz
kojeg nije izlazila dva dana u
kojima si ti jeo stari kruh i
paštetu a stari je cjedio zadnje
kapi vina iz bačve i živčano
trijezan u krizi te poslao po
flašu vina kod stričeka đure
koji je bio sam kod kuće i
stavio te u krilo pa ti dao
bronhi i počeo ti otkapčati
flekave hlače i dirati te po
pimpaču i govoriti kako ga i on
ima u isto vrijeme stavljajući
tvoju rukicu na njegov veliki i
tvrdi pimpek za kojeg je rakao
da je sladak kao njofra pa ti
ga veselo stenjući stpao u usta
i prolio u tebe neku gustu
tekućinu koja uopće nije imala
okus sladoleda nego je bila
slana a za koju si nekoliko
godina kasnije u domu saznao
da se zove sperma i da ste iz
nje nastali i ti i brat i svi ljudi
koje nije donijela roda ili
stvorio bog koji sve vidi pa si
bio siguran da je vidio i tatinog
prijatelja sa pruge tomu dok je
mučio tvoju mamu i stisnuo je
iza kuće svom težinom na
travu dok je ona stenjala i
teško disala i mrmljala nešto
sve dok ti nisi došao s vilama i
zabio ih u tomu koji te pošteno
namlatio i pozvao policiju koja
nije pitala ništa već te samo
nakon nekih papira potpisanih
od majke koja je rekla da je
tako najbolje za tebe i sve oko
tebe odvela u dom u kojem si
naučio čitati i pisati i krasti i
tući se i voditi ljubav muški i u
kojem bi i skončao kao onaj
mali miro kojeg su našli kako
pluta na površini jezera iza
zgrade da nije došla teta ljilja
kojoj si se svidio i koja je
vidjela bistroću u tvojim
očima pa te uzela u svoju
zaštitu i često te mazila u
svojoj radnoj sobi tako da bi
raširila noge i čarobnim
moćima stvrdnula tvoj pimpač
i stavljala ga u sebe sve do
dana kad je zaboravila
zaključati vrata pa je upala
neka žena i počela vrištati i
zvati pomoć i policiju koja te
odvela roditeljima pa pozvala
novine u kojima su te slikali s
tom ženom a tebi pokrili oči
crnom trakicom da te nitko ne
prepozna ali je cijelo selo
znalo da si to ti pa su te počeli
pozdravljati i davali ti odjeću i
nekad ti plaćali što im cjepaš
drva ili kosiš travu kao i
gosppon marko koji te
zaposlio u pečenjari i uvijek ti
dao da uzmeš glavu od odojka
iako su tebi nogice bolje sve
dok neka gospođa u nekom
velikom autu nije rekla da joj
nisi dao kilu negoda je bilo
manje pa se marko
počeo derati na tebe i udario
bi te da mu nisi primio ruku i
svom je snagom gurnuo u
vatru pa skinuo masnu kutu i
uzeo glavu i otišao kući pa je
stavio onako vruću na stol i
rekao mami da jede a ona je
smrdila po dreku i gledala te
iz kreveta s jednim te istim
pogledom i osmjehom na licu i
bez riječi ne mičući se niti
milimetar normalno je da ćeš
otići u podrum po sajlu pa je
prebaciti preko jedne grane u
šumi i staviti je oko vrata pa
se popeti na stolicu i tu istu
stolicu odgurnuti nogama i
odmah osjetiti kako ti čelični
konci režu kožu i kako gubiš
dah dok sunce zalazi u nekoj
dalekoj zemlji tamo iznad
groblja na kojem te neće imati
tko pokopati.»
Ponovio sam nekoliko puta
čitanje . Baš kao što čitam i svoje
rečenice kada nešto dovršim.
Nekoliko zanemarivih pogrešaka.
Jedno veliko slovo. Jedna točka.
Jedna podvučena riječ.
«Jebote Eugen!!Jedna rečenica!!»
U tom jednom trenutku
zapanjenosti napisanim bio sam
ljubomoran na autora. Ne na
život . Ljubomoran na opis. Na tu
jednu jedinu rečenicu koja je
čitav njegov život i nepobitni
dokaz da je riječ o suicidu. Pao
sam u dubine suosjećajnosti
nekoliko puta do tada i grlio
patetiku poezije i slinavost
glazbenih sentiša no ta me
rečenica totalno zaokupila iako
nisam čak niti spominjana imena
zapamtio. Formirala me kao
stvaraoca i zatvorila zidove oko
mojih riječi. Zadržala me u
kraćim formama. U samoj jezgri
pripovjedanja.O slovnatim
kistovima pri slikanju rečenica.
Sadržaj mi je bio nevažan.
Mogao je govoriti i o genezi, tada
mi je bilo nebitno. Jedan mrtvi
anonimus neškolovan i sjebanog
života rekao mi je više od
novoprobuđene hrvatske
literalne elite. Odlučio sam pisati
i dalje. Jer veličinu djela ne
označuje broj točaka na kraju.
Iz samotnog mraka te rečenice
kojom sam zapečatio svoju
sudbinu u kuvertu otuđenih i
poslao je Bogu bez
povratnice, trgnula me truba
nekog auta. Bio je to Branko.
Dao sam mu aparat i filmove i
uzeo dvjesto kuna. Napomenuo
sam mu da sazna gdje će
pokopati tijelo. Zahvalio se i
otišao a ja sam produžio do
birtije. Pelin me vratio u nedjelju.
Nakon trećeg znao sam da ću
zadržati pismo. Slučaj čist. Grižnje
nema.
Ionako sam bio jedan od
četrnaest nazočnih na pogrebu
autora prvog kišnog dana nakon
dva tjedna suncem okupanog
rujna na izdahu. Stajao sam pod
gustim čempresom i pušio
neprimjećen od ostalih. Grobljem
u Lučkom dominirala je limena
glazba koju je platio neki
anonimni čovjek koji nije niti
poznavao pokojnika. Dvjesto
kuna. «Fala» je nadjačala kišu.

..šteta što živi sa mamom....

Wow,fala i tebi

...uvijek mi je zao kad svrsis.... pricu...

...da, i ako mislis na film Tocno u podne, onda je to bio Gary Cooper...ma svi su oni slicni iz te generacije