čudan čovjek čudnog imena

Jutro je svježe i iznenadno
kao dodir sladoleda na
nezdravom zubu.
Mraz je namazom kristala
ušutkao dah proljeća.
Tražim te u bisagama budnosti
dok vjetrove mamuze zveckaju u
žicama .
Amperi se stišću na hladnoći
i škrguću zgusnuti u tornju
dalekovoda.
Šapuću poput kiše
koja nas je grickala zapletene
pored potoka.
Kontrakcija srca odaje naznake
očaja .
Nijemo sam pratio tvoju putenost
u noćašnjoj projekciji želja.
Tama ponekad prekratko traje.
Ringišpil planete bezobrazno mi
poteže rukave
i slama krhke šećerne freske
čežnje u ofsajdu kapaka.
A tako sam htio još malo,
sitno i neopipljivo kao kućna
prašina
a opet grandiozno i nedokučivo
kao svemir,
ukrasti još koju minutu
napuhanom balonu Sunca
i ljubiti te.
Sasvim malo.
Nježno.