čudan čovjek čudnog imena

Stela je, kako i dolikuje ženi tog
imena, ušla u moj život poput
kometa, bljesnula i nestala u
sazviježđu izgubljenih duša.
Uvijek je dobila što je htjela a
nitko ustvari nije znao njene
želje. Možda smo trebali voditi
ljubav. A, možda je bolje da
nismo.
Ne znam više tko sam ni što
želim pisalo je u poruci.
POŠALJI?
IZBRIŠI?
SPREMI?
POŠALJI
Sreli smo se jednog običnog,
oblačnog dana u rujnu. Ona je
poznavala mene a ja sam samo
ponekad znao susresti njezinu
sjenu. Sjenu kažem, jer sva u
crnini, sa svojih četrdesetak
kilograma i blijedim licem, ništa
drugo nije ni bila. Silueta kćeri
bogate obitelji, srasla s mrakom
svoje samoće. To je bila Stela.
Rekla je da ne zna, da nije u
stanju, da ne može nikoga voljeti
no niti sama nije vjerovala u to.
Pričala je kako me gledala sa
zaljubljenošću djeteta dok sam
prolazio pored njene škole.
Laskalo mi je no rekao sam da je
bila djevojčica, da je sve to samo
prošlost. I, ništa više.
«Koji ti je kurac!», viknula je, «Ne
mislim biti s tobom.»
Rekao sam da znam i :»Ne deri
se. Sve se u životu može riješiti
potiho.»
Spustila je glavu a ja sam onako
pripit pomislio da će zaplakati.
Ali nije. Oboje smo lutali u
potrazi za vlastitim identitetom
bez uplitanja svih onih cinika i
mudraca iz okoline. Tražio sam
svoje stepenice za raj. Ipak sam
bio vlasnik ugaslog talenta. Ili
samo pijani pjesnik?
NOVA PORUKA.
OTVORI
A, što misliš kako je meni?
Bila je škrta na riječima. Nismo
poznavali jedno drugo, tek iz
priča s mjesta gdje smo oboje
izlazili. Ona apstinira od heroina.
Treći put. Ja sam neregistrirani
samoliječeni alkoholičar.
Doza heroina prosječne kvalitete
je petsto kuna. Pet piva i isto
tolika količina Stocka je oko
stotinjak
Pet puta niža cijena za
samouništenje.
«Mi iz besperspektivni iz radničke
klase prisiljeni smo na alkohol.»
«Meni je tata svako jutro
ostavljao love koliko sam htjela
na ormariću pokraj kreveta.»
Oboje smo dotakli dno, samo na
različite načine. Pričali smo samo
jednu večer uz bocu crnog piva
za mene i nekog energetskog
otrova za nju. Sreli smo se baš u
trenutku kada sam pomislio da
sam sretan u svojoj
dugogodišnjoj vezi. I ona je bila u
nečem sličnom ali manje
sretnom. Ljudi se s godinama
otuđe. Olinjaju. Izližu im se
osjećaji i jednostavno kroče kroz
vrijeme udubljeni u svoju
besmislenu rutinu. Pitao sam je
da li bi se naljutila kada bih
napisao priču o nama iako MI
uopće ne postojimo kao cjelina
već samo kao neka jednokratno
uporabljiva ramena za plakanje,
bez suza. Svi ponekad bivamo
povrijeđeni.
ODGOVORI
Da smo se sreli u neko drugo
vrijeme, što bi bilo?
POŠALJI
Pričala je da se sa svima
posvađala, da je starom rekla
kako je dvadeset godina nije
pitao ništa, pa nema ni sada
razloga da joj se obraća. Pomislio
sam da ipak nije sve u lovi ali
ona je nažalost pokretač svega u
naše vrijeme. Tko je nema taj je
želi a tko ima želi još više ili glumi
da mu ništa ne znači. Stela je
izuzetak. Ona bi htjela vidjeti
Egipat. Krstariti Nilom. Sjesti na
vrh Keopsova tihog doma. Pitao
sam je da li može zamisliti nas
dvoje usred
pustinje. Potpuno same.
«Zašto ne?»
«Ti si luda. Pa, ubili bi jedno
drugo. Suviše smo auto
destruktivni.»
Smijala se. Bila je lijepa kad se
smijala. Pomislio sam da možda
nikada u svom životu nije bila
uistinu sretna.
NOVA PORUKA
OTVORI
Želim spavati s tobom. Dolazi!
Stela je voljela naređivati, možda
i nesvjesno.
Žao mi je. Previše bi ljudi moglo
puno toga izgubiti. Uključujući i
nas dvoje.
ODGOVORI
POŠALJI
Vjerojatno uistinu volim iskreno.
Nikada nisam vjerovao u one
fore da ću žaliti u starosti za
nečim što sam mogao ostvariti.
Volio bih da je te večeri
zaplakala. Ali ona je rekla da
neopisivo želi dop. Zamolio sam
je, iako možda ni sam nisam
vjerovao da je to moguće, da
zbog sebe a malo i zbog drugih,
pokuša što dulje zanemarivati tu
želju. Zamolio sam je i otpio
gutljaj pive. Koji licemjer! Na
radiju je svirala neka laganica,
ona što čovjeka odmah dirne.
Nešto kao «ANGIE». Otvorio sam
vrata auta, zaobišao ga i kroz
otvoren prozor ispružio ruku i
zamolio je za ples. Promet je
brujao nekoliko metara od nas.
«Netko će nas vidjeti.»
«Neće. Sada smo ovdje samo ti i
ja i naši bedovi i ova stvar.»
Ljuljali smo se u ritmu. Zagrljeni.
Bila je sretna. I ja sam se slično
osjećao. Bilo je samo tih par
minuta neprekinute sadašnjosti.
Vječnosti. Tada smo prvi i
posljednji puta bili MI.
NOVA PORUKA
OTVORI
Ti zbilja ne znaš što želiš!
Gledao sam je kako hoda prema
kući. Oporavljena barem za
jednu noć. Ženstvena. Krhka.
Jednu večer sretna..Nestala je iza
čempresa. Zauvijek. Pitao sam se
kako joj jednom reći zaista sve
što mislim, kako razgovarati sa
ženom i u njoj vidjeti sebe, svoje
grijehe i strahove. Rekao sam joj
na odlasku da ću joj poslati priču
iako smo oboje prešutno znali
kako će vjerojatno završiti.
Dovršio sam priču. Zbogom!
POŠALJI
Display je bio obasjan svojom
neprirodnom svjetlošću. Držao
sam u ruci jedan od uzroka
ljudske otuđenosti i udaljavanja
od stvarnih potreba.
«Valjda će doživjeti tridesetu.»,
pomislio sam i pritisnuo tipku.
PORUKE
IZBRIŠI SVE

PORUKA
DODAJ KOMENTAR

uf..puno je takvih priča oko nas..