čudan čovjek čudnog imena

Traci Lords ponosno je iznijela
klitoris pred nekog glupog,
brkatog tipa koji je ševio drugu
žensku.
’Koji kreten!’, mislio sam.
Raširila je stidne usne koje nisu
izgledale stidljivo i dala mu da
pomiriše prst koji je umočila u
sebe. Kako sam bio ljubomoran
na frajera! Taman mu je rekla
jednu dubokoumnu rečenicu
tipa: ‘Pa ti jebi ovu polovnjaču,
debilu jedan!’, kad je zazvonio
telefon.
-Pas mater!
Odgegao sam do aparata i javio
se.
-Dobra večer, oprostite što
smetam, trebala bih Eugena...
-Ja sam.
-Ej, bok. Sanja je. Kaj radiš?
-Drkam.- volim te iskrene i
kratke rečenice i ono što slijedi
iza njih.
Šutnja . Muk.
-Ma zajebavam se. Reci.
- Šeki je mrtav.- ovaj direkt jači je
od mojeg, priznajem. -Našli su ga
predoziranog.
Rampa požude spustila se da
propusti jureći vlak realnosti.
-Jebote pas! Ajde da se nađemo
sutra...u pičku materinu, ja uvijek
sve zadnji saznam…Može sutra?
-Može. Javim ti se ujutro.
-OK. Hvala ti .-koji stupidan
povod za zahvalu, ali kad čovjek
bolje pogleda, ipak stoji, jer tko
zna kada bih saznao, da mi nije
javila.
Ugasio sam media player, ostavio
nezadovoljenu Traci na videu i
svoj prosječni europski pimpek u
gaćama i otišao u kuhinju
zapaliti. Pored sudopera našao
sam bocu crvenog vina.
Domaćeg . Plafonskog. Sjećanje je
kapalo u čaše.
***
Bilo je doba čarobnih mijena,
laganog hoda, neposluha uma.
Nijekanja zakona, pljuvanja po
cesti, trovanja vlastitih tijela. Bilo
je doba ‘Stocka’ i cole. I hladnog
piva. Bio sam totalni anti-macho
tip koji duboko u sebi gaji ljubav
prema nekome tko još nije
stigao. Bili smo mladi, izolirani u
svojoj skupini, vječno u nekim
drugim stanjima svijesti, za neke
bolesni i jadni, a za neke
prešućeni idoli.
Dogovorio sam se sa Šekijem da
se nađemo na starom mjestu.
Sjedio sam na klupici kod ulaza u
Botanički vrt i promatrao
rascvjetano bilje. Bio je kolovoz,
obasjan i opečen suncem. Suh i
nepodnošljiv. Znojan i dosadan.
Nekoliko starica raspravljalo je
na klupici nasuprot moje, s
vremena na vrijeme
pogledavajući prema meni i
mrmljajući nešto kroz svoje
gebise. Isplazio sam im jezik.
-Bok.- prekinuo me Šeki u mom
kulturnom nastupu.
Podigao sam glavu i ugledao
svoju izduženu repliku. Kuštrav,
neuredan, obilježen
podočnjacima, ali sretan u
svojem prikazu.
-Bok.
-Imam dva ‘panja’. Izvrsna roba.
Idemo?
Ustao sam i pridružio mu se
kratkim koracima usmjerenim
prema staroj zgradi na južnom
dijelu vrta iza koje je rasadnik i
nekoliko starih vagona na izlazu
iz Glavnog kolodvora. Ili na
ulazu. Ovisi.
Smjestili smo se na stepenice i
šuteći obavljali pripreme za let u
prostranstva vlastitog uma.
Jebeni utjecaj Huxleya ili
Castanede. Svejedno. Glupost s
dva prezimena.
Pušili smo lulu iz koje se širio
smrad osušenog, ljepljivog hašiša.
On je zapalio i povukao par
dimova, pa mi je predao. Udisaj.
Zadržani dah. Izdisaj. Repete.
Glava mi postaje laka. Gledam
vlak kako ubrzava do visina
modre i zelene boje. I Šeki i
mirisno raslinje i starice s ulaza i
cijeli Zagreb lebde sa mnom u
veselju i bezbrižnosti.
-Gle kaj imam!- spustio me
promukli Šekijev glas na zemlju.
Skinuo je ruksak s leđa. Onaj
stari JNA zeleni, omiljen u doba
moga školovanja. Ukazala mi se
tuba s natpisom ‘Neostik’ i dvije
najlonske vrećice uz par boca
piva.
-Ma daj! Pa ubit ćemo se!- rekoh
uvjerljivo k’o nimfomanka na
orgijama.
-Pa kaj onda. Život nam je tak i
tak usran.
’Jebeš žabu kaj se ne da u vodu
nagovoriti’, rekao bi naš narod.
Otvorio sam upaljačem pivo.
Zapalio cigaretu i smireno
promatrao kako Šeki puni
vrećice gustim, žućkastim
ljepilom. Spustio sam žuju na
pod i prihvatio jednu vrećicu.
Približio sam je ustima, držeći je
objema rukama. Duboko sam
udahnuo. Više sam volio ‘Tigar’,
ali Juga se raspala, pa ga nije
bilo. Nema veze. Zapljusnuo me
val snažnog mirisa koji je ulazio u
mozak, u udove. Bio sam
omamljen srećom, što god ona
bila. Ljepilo mijenja percepciju
prostora i vremena. Snifajući
desetak minuta, uvjeren si da su
prošli sati. Živopisno uvjerljive
slike. Jednom me Debeli u vreći
nosio staroj da joj kaže kako me
ljepilo pojelo. Tada sam se
zguštao zveknuvši mu šamar bez
straha da ću ostati bez zubiju.
No, to je druga priča.
Naslonio sam leđa na stepenice i
položio glavu na pod. Gledao
sam komadiće neba kroz
procvalu krošnju bezimenog
drveta. Nebo se prepolovilo na
dvije cjeline različitih boja.
Krošnja se razmaknula i povila
prema tlu. Plava i zelena vodile
su bitku za prevlast. Dobro i Zlo?
Ljubav i Mržnja? Smisao i …?
Nisam znao.
Visina je naglo pocrvenila.
Zgusnula se. Počela je kapati
prema meni.
’ Otkrit ću smisao!’, pomislio sam.
Ubrzavao sam udisaje i slušao
šuštanje najlona u izvijanju. Kapi
su padale. Krupne. Crvene.
Lijepe i opasne. Nebo je krvarilo.
Bio sam sretan. Začuo sam
vrisak. Milijune sitnih vrisaka
listova krošnje. Samo sam ih ja
čuo. I razumio. Krošnja je plakala
nada mnom. Za mirom. Za
tišinom . Žalila je sebe. Mene.
Šekija. Cijeli [beep]ni svijet.
Tada sam i ja kriknuo. Odbacio
vrećicu . Strah i ludilo u njoj.
Počeo sam koračati gore dolje
po stepenicama. Šekija nisam
primjećivao. Pokušao sam se
sabrati. Sjeo sam. Popio nekoliko
gutljaja piva. Zurio u oblačke
duhanskog dima. Šeki je spavao
leđima naslonjen na zid. U kutu
usana imao je žućkastu mrlju.
’Bože izvuci me.’, vapio sam.
Osjetio sam nemir u želucu.
Morao sam povraćati. Gadio sam
se sam sebi. Omamljen i
polusvjestan. Smrdljiv i usamljen.
Začuo sam glas. Nisam otvarao
oči. Uplašen od muke.
-Pogledaj me!- naređivao je
piskutavi glas.
Otvorio sam oči. Bljuvotina je
imala oblik koji me zaprepastio.
Imala je oblik djeteta. Tek
rođenog djeteta. Shvatio sam
znamen. Izbacio sam se iz tijela.
Izrigao svoju dušu.
Dijete je plakalo. Nije više bilo
riječi od njega. I ja sam plakao.
’Tko sam ja bez duše!?’, mislio
sam.
Bio sam nitko. Bio sam ništa. Tek
tijelo. Meso što trune samo od
sebe. Počeo sam bježati.
Šmrkljav. Natečen od suza.
Trčao sam i trčao. Ostavio iza
sebe i krvavu krošnju i vlakove
na odlasku i Šekija. Prazan i
težak ujedno…
Onda. Odjednom nada. Počela je
ispunjavati moju prazninu.
Upijala me u svojoj dobroti i
počela činiti svjesnim. Vratila mi
dušu. Otvorila oči. Nasmiješen,
sjeo sam u tramvaj. Veselio sam
se sutrašnjem danu. Pozdravio
sam prošlost i mrak koji je nosila.
S čežnjom obojanom u plavo
utonuo sam u mirnoću
oslobođenih misli. Odlučio sam
ozdraviti od straha prema samoći
u betonu rodnog grada.
***
Šeki me probudio navečer.
Dogovorili smo se za susret u
Sloboštini . Oko ponoći gledali
smo utrku puževa iza vrtića.
Napušeni. Pijani. Ne znam čiji je
puž pobijedio.

Bote, kako si to dobro napisao....

tvoj. bio je sporiji.

...tvoj puz je pobijedio, Sekijev je ostao negdje na pol puta

uh zelenaruko ti baš voliš sve moguće tjelesne izlučevine