čudan čovjek čudnog imena

Jutro je imalo boju svježeg
betona. Po zraku se šuljala ne
tako daleka zima. Psi su lajali za
mnom. Noćne ptice lepršale po
šumi. Nudim zavist uspavanima.
Ne vide čaroliju zornice i ljepotu
koju kriju jesenje tamne kose i
njezine vlažne vlasi.
Tada sam bio nevin kao jutarnja
rosa prije nego je kosac ili noge
neke uplašene srne ne otrasu s
uspavane vlati trave. U meni su
kiptjele želje. Nadanja i snovi
strani svim drugima. Stigla je kao
miris Neostika. Kao uvijeni pjev
najlona. Kao kisela zabluda lošeg
vina. Otkriće novog svijeta.
Predvečerje na Ribnjaku plazilo je
po krošnjama a njena je ruka
kao smjerokaz mojoj, mirno
počivala među njenim nogama.
Drugom je hinila nevini zagrljaj.
- Daj mi ruku..- tiho je rekla
Drhtava i neiskusna ljevica ubrzo
je bila u njezinim gaćicama. Bila
je ukazanje postojanja. Kurir s
dobrim vijestima. Probuđeni
nespokoj mojih prepona. Toplo.
Meko. Vlažno. Ćutio sam
sigurnost fetusa i vrištao u glavi.
« Ne želim van!!»
Ustala je. Uzela me za ruku.
Požuda je postala povodnik
kojim me dresirala za budućnost.
Otkopčanih hlača pronašli smo
zid koji dijeli crkvenu učmalost
Kaptola. Zatajene grijehe i
dogme od užitaka smrtnika.
Nježno me je, naslonivši se na
lišaje zida, uvela u odaju tajni.
Vrijeme je stalo. Upilo se u jecaje.
Dahtanje. Grčevi. Prosipanje
prvog sjemena. Početak kraja.
Ona je danas mrtva. Smiješim se
vjerujući da razbija rajsku dosadu
anđela nudeći im milost svoje
pohote.
Te samnoći ljubio oluju. Šibala je
nebo munjama a ja sam bio
jahač spoznaje. Pokisao.
Malaksao od ugode. Sretan što
sam ugledao svjetlost na obzoru
svog puta.
Nebo je bilo boje svježeg betona.