čudan čovjek čudnog imena

Ja sam šetač. Koraci mi izgaraju u
onoj istoj gladi kojom pohlepno
pogledom žderem sastojke
vizualnih prizora. Hodam
lepršajući i savijajući se u
umornom luku kičme.
Brzo. Polako. Gordo. Nespretno.
Posjedujem paletu raznih
hodova. Hodam da dostignem
vrijeme. Da sakupim čestice
prostora u potplatama svog
bivanja. Motus vitae est. I, često
stignem u polumrak Kamenitih
vrata i mijenjam kisik i dušik za
duhovnu raskoš rastopljenog
voska jer tamo je krenuo moj
hod. Tamo je u propuhu prolaza
nade izgarala moja svijeća.
Svijeća upaljena za ponovno
kretanje stajala je nasuprot one
upaljene za moju doživotnu
statiku. Tamo sam spoznao
dobro. Ali i moć iluzije. To je
svetište mog mira i konstanta
mog duhovnog pokreta.
Bila je posljednja godina sedmog
desetljeća dvadesetog stoljeća.
Moje mlade godine izgarale su u
igri i skakutanju po livadama i
vrbicima Jaruna. Još je daleko u
futuru bilo neminovno betonsko
onećišćenje mog rodnog grada.
Prsti su mi skupljali prve ožiljke
igranja s vatrom. Strijele sa
zapaljenim najlonom bile su
vatromet razigrane mašte
dječaka. Bilo je divlje usred
velegrada. Neiskvareno. Nevino.
Božanstveno .
Danas sagledavam osobni
slikopis kroz oči velikog učitelja
Saturna i vidim razgovjetnije. No
kaotičnije . Tražim uzroke ove
posljedice. Lipanj je neobično
važan u mojim životnim pričama.
Dakle, lipanj 1979. Dijete
kuštrave i neukrotive kose ustaje
iz svog kreveta u sobičku
radničke kuće. Ustaje. Zijeva.
Rasteže udove. Pada. Ulazi majka
urešena plavim krugom oko oka.
Profesionalna deformacija mlade
kuharice ili bijes kojeg nije mogla
ispucati na suprugu kipti iz nje.
Uzima kuhaču i ostavlja njezine
tragove na nemoćnoj stražnjici.
Nježna koža prelako puca. Plač.
Mir tijela i nemir očiju djeteta.
Suze zbog nepovjerenja.
- Diži se!!- krvavi prizvuk naredbe
prolio se s njenih usana
-Ne mogu mama...- više šapat
nego razgovjetne riječi
Nije u šaptu prepoznala vapaj.
Krik je bio nečujan. Zamah ruke.
Okrugli trag s repićem na guzi.
Otisak kuhače ima oblik
punoglavca iz jezera. Odjednom
panika u njenom pogledu. Kao
da pomalo shvaća.
«Pa ne zajebava te! Nekaj nije u
redu!»
Pokušava me osoviti na noge.
One su sada samo viseći ostaci
tijela zakržljalog u evoluciji.
- Zagrli me sine...- kajanje,
prijekor prema samoj sebi
- Ne mogu mama..!- krik kroz
suze
Stavlja me na kreveta kao lutku
koju sam oduvijek želio. Koja u
sebi ima baterije i govori i love
you, dok su joj ruke i noge tek
predmeti za pomicanje u igri
gospodara lutaka. Bio sam lutak
od krvi i mesa. Gospodar je
negdje zaspao. Odložio me na
nekoliko mjeseci u skladište
nezanimljivih marioneta.
Mama se vraća sa susjedom tek
pristiglom iz Njemačke. Odlazimo
prema čokoladno-formalinskom
mirisu Rebra. Primarijus, tašt i
nedokučiv još i danas, jer igrati se
Boga je jedno a od djeteta učiniti
predmet bez imalo truda nešto
sasvim drugo, konstatira
poliomejilitis. Upućuje me, bez
ikakvog nadanja u oporavak, ka
dvorcu u Bistri. Plač majke. Plač
susjede. Uviđam da su žene
solidarne u suzama.
Iz tog kaosa nazire se neki lik u
bijeloj kuti. Mlad. Željan života.
Nevin u svojoj dobroti. Govori
majci žuđene riječi.
- Gospođo, ne brinite se. Izlječite
ćemo ga...
Nada. Spas.Majka prepušta kriz
svoje maternice na pleća
nepoznatom čovjeku. Liječnici su
jedini stranci kojima vjerujemo.
Krist je sišao? Ili je tek gospodar
lutaka shvatio svoju grubost?
Dolazi otac. Miriše po kolačima.
Tada nisam znao djelovanje
ruma. I danas ga vežem uz
kolače i sliku pretile crnkinje s
maramom na glavi. Vidim u
očevu pogledu besmislenost
njegova života.
On je isto lutak no gospodar ga
vodi kroz užitke i kušnje,
labirintima mamurluka i
obiteljskih problema, da bi
spoznao vrijednosti. On je neuk i
umoran. Tada je počelo
zatezanje one niti koja marioneti
daje uspravan stav, koja je čini
smisleno živom. Apstinencija.
Hvala ti gospodaru na mojoj
nepokretnosti.
Svi odlaze. Ostajem u sobi s
Benitom iz Španjolske. Pogledi se
sporazumijevaju bez riječi.
Ostajemo položeni u krevete s
nađom žudnjom za trkom i
krastama na koljenima. Mi i
lagani šum vjetra u krošnjama.
Tko vjetru vuče niti?
Od tada želim biti vjetar.
Neukrotiv. Nevidljiv i beskrajan.
No, netko želi smrt mojih udova.
Majka dolazi u posjetu. Plače.
Nevina i slaba. Sama u svom
neznanju. Praznovjerna. Tetka joj
je prišapnula jezikom mržnje da
je zapalila svijeću na Kamenitim
vratima. Da nikada ne
prohodam. Mama pali jednu za
pokret.
Gospa me voli. Tada to nismo
znali i gubili smo snagu u
jecajima. Utapali nespokoj u
suzama. Lipanj. Statika. Srpanj.
Statika. Kolovoz. Šesti rođendan
dočekan na nogama.
Još mi se povlači lutka slona po
sadašnjosti. Ganesh mog
kretanja. Puštaju me iz bolnice.
Otac ne pije. Ostat će živ. Ja ću
trčati. Slijedeće tri godine
doslovce sam teret na leđima
majke jer svakodnevno odlazim
po reanimaciju živaca. Po
elektrošokove u tabanima. Po
golemu srebrnu iglu u kičmi.
Postajem nosač voltaže. Struja u
tijelu djeteta. Hodam.
Ja sam šetač kroz život. Koračam
kroz nemilost i beskraj jave. Ja
sam miris voska mog voljenog
grada. Lutak sam koji sam vuče
svoje niti i voli neizvjesnost svog
puta.
Ljubim pokret kao što uvijam se
u podatnosti dok krećem se po
tijelima koračajući poljupcima. Ja
sam kretanje samo i dok
ponirem u san, strah me
vremena u bijegu i prostora koji
mi nestaje pred očima.

respekt i ne zaboravi nikad: pišeš izvrsno!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

zatečena:))

ovo je biserje

bez obzira što rekli ili rekle

b i s e r j e

jebem ti tetku.

jako lijepo i jako tužno.

nemoj tetku mmmda, to spada u nekrofiliju već a ona je asocijalna

:D