čudan čovjek čudnog imena

Vidiš li me ranjenog i krvavog od
sjećanja kako lunjam krošnjama i
travama, porozne kože i tvrde
površine jagodica kao stoljetni
virtuoz gitare?Vidiš li me gdje
gnječim vlastitost kamenim i
teškim stopalima na kojima
žuljevi grade svoju izmorenu
civilizaciju i upijaju korake kao
ova zagađena zemlja koju pritišće
vrućina?Vidiš li me umorenog u
zagrljaju kopnenih mora
jednoličnog kolora ukradenog
smaragdima gdje ležim statičniji
od naježene kose livada i tiši od
bestjelesne i bešumne galame
zraka?Vidiš li me uplašenog pred
očima svijeta i drhtavog s nožem
u ruci kako koljem bezdušnost
ljudstva i ispijam iz modificiranih
tučaka mržnju i patnju, suze i
boli, tugu, tugu, tugu?Vidiš li me
kako se provlačim sklizak i ljigav
kao jegulja kroz šipražja i
arhipelage pokušanih shvaćanja i
gulim kožu ispod koje opet
ljigavost i skliskost čeka? Vidiš li
me kako sjedim na kokicama
oblaka i bacam se put bezdana
bezosjećajnosti i nebrige kako bih
skončao kao crveno-siva fleka na
stijenju kontinenta da zagnojim
još nepostojeće živote ?Pogledaj
me sada! U oči i bez misli.U
tijelo prošarano alfabetom
ožiljaka i ludilom nesaničnih
delirijuma. U obraz ispunjen
koncima kirurških krojača. U
usne nepresušne riječima i
artikuliranim promišljanjima
nezadovoljnika koji gnušanjem
obožava život. Zapamti molim te.
Ne vidiš me kad sam sam. Ili ne
gledaš Bože? Možda snujemo u
isto vrijeme i ne vidiš kako te
kroz tminu čupam za crnu
bradu silhueta i brojim akne na
tvom čađavom ponoćnom
profilu. Ali tješim se nadanjima i
vjerovanjem da udahneš
ponekad koju moju misao jer
vidim te kao kolektor svake
tlapnje i svake misli koja se rodila
na površini planete. Ljudi mi više
nisu dostatna utjeha.