...
Promatram te u kondenziranim
maglama stakla.
Tako si krhka da jednim
bezobzirnim dodirom mogu
izbrisati tvoje postojanje.Ali neću.
Dozvat ću vjetrovite sluge
hladnoće.Nek te zamrznu.Da ne
nestaneš zauvijek.
Nacrtat ću tvoj akt.Onako iz
pamćenja na jedinstvo.Biti ćeš
gola u snijegu.
Lagano ćeš tonuti u istopljenu
bjelinu.Meka si.Vrela kao oganj
paklenih grijeha.
Slamaš me na čestice želja.Pa me
slažeš i spajaš fugama ljubavi u
mozaik.
Zato vučem linije tvog lika po
papiru.Postaješ cjelovitost žudnje
iz praha ugljena lipe.
Otpuhnut ću zaostalu
prašinu.Prstima osjenčati obline.I
gledati te tako.
Nagu na krevetu od zime.
Ja te čekam ispod zdrobljenih
vlati trava.Na zemlji žednoj pod
smrznutom vodom.
Donesi Sunce kada
dolaziš .Nedostaju mi rijeke tvoje
topline.
Više ti neću pisati pjesme.
Strah me da se ne ponovim.
Samo su oči zrcalo istine.
Onaj tko gleda jedini zna.
26.11.2010. u 14:57 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar