čudan čovjek čudnog imena

Ostavljam razbježane žurbe
u povratnom valu trzaja,
dlanom uznemirenih klasova
- nježni su na kotama
hiromantije -
dok sjene šume bubre
i Sunce se povlači uz
ornitološki requijem umorenog
dana.
Tek pokidana paučina i
šuštave stope, mene proletera,
ćutim se uljezom rajskog sklada.
Na rubovima naturalne ljepote
pucketaju vrtloženja života,
kretnje, ekspanzije oktanskih
para,
prizemna dernjava lakih nota i
jedina nevina, galama zaigrane
djece,
kao prkos depresiji zrelog svijeta.
Ironično, uz granitne spomenike,
hvastave mauzoleje, osušene
vijence
i plačne oproštaje iza arkada
Mirogoja
izrastam u graditelja,
smrću podsjećan na radost,
sirovi spokoj jednostavnog, biti,
krhka trajnost i neminovna
prolaznost
ne mare za valute i imanja.
Ne bojim se više dijetetu podariti
dah.
Mijene su počele.
Ljubav utažuje žeđ planete,
još samo da Spavači strgnu
koprene,
istina je uvijek jednostavna,
ljepota nije utopija futura.