čudan čovjek čudnog imena

Nostalgično si pričala o ludosti,
mladosti,
radosti.
Pomireno.
Žurila si djeci, bez nervoze.
Bez drhtaja ruku koji te odavao
prije nego smo sobi dali identitet.
Događa se da ljudi otuđe
vrijeme.
Ljudi koji nikada nisu bili,
svjesni da neće niti biti,
ponekad jesu.
Oni kao mi.
Platneni tulipan.
Oštrice prigušenog svjetla padaju
po tijelu
neopipljive sige ubodene u
nagost.
Olakšanje .
Umoreni intenzitet privlačnosti
zapinje u dahu,
kao pokora budućoj šutnji.
Nebo je zamusana lica večeralo
sumrak.
Kiša je stala.
Oluje su utišane.
Moramo poći.
Konspirativno
rastežemo ukradeno popodne
i odvlačimo odlaske na različite
strane.
Bili smo jedno.
Taman koliko u pjesmu stane.

respekt

..razmišljam..kako ljudi obično vole depresivne rečenice, tužne riječi, tugaljive pjesnike...a s druge strane ne vole to isto od vizualnih umjetnosti..ne vole teške boje i sumorne asocijacije kroz boje i oblike...što je s okusima i mirisima...

... divno, dovršeno...