put i povratak

(Nakon ovakvog sna osjecao sam se izvaljen na bok, vezanih lasom ispruzenih ruku i nogu, iz daljine unaprijed osjecajuci kako miris moje spaljene kozhe i prije nego sto vreli celik ostavi neizbrisiv trag na tijelu, stvara novu brazdu u sivoj tvari mozda. Mogao sam osjetiti kako se tkivo razdvaja, i kako se ta pukotina protezhe duboko u nesvjesno ocrtavajuci time dubinu iskustva, intenzitet cega bih uvijek prepoznao eroticnim, premda bih se to sramio priznati.)
Bilo je neko neobicno smedjkasto svjetlo u toj sobi, mozda zato jer sam taj san usnuo glavom polozenom na smedju plahtu? Uglavnom cinilo se da sam ondje bio kako bih pazio na njih, tih nekoliko djevojcica koje kao da su pripadale nekoj kazalisnoj skupini, mozda su bile lutkarke? Njihova je odjeca to docaravala na neki neuniformiran nacin, jer su sve imale narancaste i zelene detalje: poput debelih zelenih filcanih revera na bijelom haljetku, narancastih carapa s zelenim ovcama, narancaste masne na plavim keckama, ili zelene svilene marame sto viri iz desnog djepa... Vec prvi pogled odavao je medjutim njihovo golemo iskustvo, unatoc zaigranosti, pa je ta ideja o mojoj odgovornosti nad njima bila u najmanju ruku sumnjiva... Odmah sam znao da ih je vise, premda mi je u spavacu sobu kuce koja nije moja i na cijem krevetu nisam nikada nocio, samo jedna, ona plavokosa, donijela nekoliko paketa koje sam tada samo odlozio na plohu drvenog sobnog elementa uz zid.
(Sad je tu uslijedilo jos neko zbivanje, nestanak struje, ili tako nesto... Na zalost vrijeme proteklo od trena dogadjaja do vremena kad to zapisujem nagrizlo je sjecanja do neprepoznatljivosti. Nadam se ipak da se iskustva stecena tada i dalje vide u ovome sto pisem o drugom.)
Sljedece cega se sjecam je njeno lice ispred mojeg u nekoj drugoj sobi koja je takodjer imala krevet, a bila je posve blizu ulaza u stan, izgledala je kao neka neobicna prolazna spavaonica... Gledala me tako sigurno u sebe, da mi je bilo jasno da bi se na nju bilo pogresno htjeti oslanjati. Podsjecala me na nekog, na jednu prijateljicu koju sam volio jos iz skolskih dana, kojoj se to nisam nikada usudio priznati. (Podsjecala me, kad sad razmislim i na jednu nestvarnu djevojku s kojom sam se, valjda u jednom od svojih rijetkih posve neocekivano spontanih trenutaka ljubio u smijesnom vatrogasnom domu u Blatu, uz zivu Phantasmagoriju, potoke alkohola i eksplozije novogodisnjih petardi posvuda oko nas... Sjecam se kako je sjedila meni na koljenima, i kako je nestala i kako sam dalje bespomocno izvaljen vrijeme provodio uz besprizorne stare pijance sto su slucajno nasli utociste ondje... Sjecam se samo te njene kose koja joj je prekrivala lice, njene bliskosti u njenom zbogom, zbog koje je se evo, i nakon toliko godina i dalje sjecam, i dalje nosim oziljak na dlanu od stakla, sto mi je frend povezivao maramicom...)
Uglavnom, gledala me i ja sam potonuo u njene oci. Poljubili smo se, jer se cinilo kao da smo si vec prije toga puno toga rekli, iako smo osjecali da se nismo sreli. Mozda nekad u nekom drugom zivotu, mozda nekad s nekim jako nalik. Ali mi ne, mi se nismo sreli, bilo je to sigurno... Gledala me i citala mi misli, govorila mi svoje misli. Sutjeli smo. Odgurnula me onda na neki uski krevet s onom ruzhnom kozom, smedjecrvenom, koji je izgledao kao bolnicki i stajao uz zid sasvim blizu ulaza u stan. Prozborili smo koju rijec, sjecam se ali ne pamtim detalje razgovora. Bit ce da sam pokusao saznati otkud ju poznam, a nisam ju sreo. I otkud ona zna toliko o meni, a nisam ju vidio... Razmijenili smo mozda jos koji poljubac, ili je to bio samo pogled na njene usne? Znao sam da je nesto cudno, da se ne mogu opustiti u sigurnosti tog zagrljaja, a opet bio sam magneticno privucen upravo time, vlastitom znatizeljom, dubokim, pa i tjelesnim porivom za okusiti sva ta iskustva koja se nude mada bila ona i potencijalno opasna, ili bas zbog toga?! Rekla mi je tada sve sto sam htio cuti, da nije vjerovala da ce naci stvarnu osobu s kojom ce se moci osjetiti tako potpunom, da nije vjerovala da postojim... Tada sam jedino zelio biti stogod ona vidi u meni. Drugo ispunjenje nije mi trebalo.
Skrenuo sam pogled na desno, pored velikog bracnog kreveta sto je zauzimao vecinu neobicne spavaonice silno loseg Feng-Shuia stajala je jedna druga narancasto-zelena i promatrala nas. (Mislim da znam da ih je bilo cetiri, premda sam vidio samo tri.) Nemir koji sam osjetio bila je zapravo podsvjesna spoznaja o tome da ce se taj trenutak ta krhka situacija morati promijeniti.... U sljedecem trenutku moja nepoznata tamnokosa draga i ja bili smo u sredini sobe, scucureni uz stijenku bracnog kreveta, skrivajuci se od pogleda jedne iz kluba stvorivsi joj se neobjasnjivo iza ledja. Rekla mi je, uz ponesto zlurad poljubac, jer znala je da sam njen: 'Ovako ljube bica iz polusvijeta.' Kao da se tada, s nekim cudnim zvukom zavukla pod krevet, a ja sam pozurio leci na pod, za njom: ispod kreveta carevala je samo nepomucena prasina. Ustao sam, a na mjestu one koja nas je bila promatrala stajao je sredovjecan muskarac koji me cinilo se, nije imao potrebu nista pitati. Pozurio sam u onu, spavacu sobu s pocetka price. Tamo, kao da sam znao, na krevetu je spavala ona plavokosa narancasto-zelena. Protresao sam ju i rekao da je vrijeme za ici i da ce zakasniti. Ustala je brzo i bez spremanja kreveta iscezla kroz vrata. Tek tada sam promotrio ostavljene pakete na stolu uz zid. Odmah mi je sve bilo jasno jer su paketi zapravo bile prozirne plasticne kutije i nezatvorene vrecice pisama i poklona od moje bivshe iz Londona svojoj obitelji tu, koje bih im ja trebao dati?! Na jednom od pisama, koje se moglo vidjeti bez da doticem nakupinu poklona, procitao sam njen broj. Otisao sam u onu drugu sobu, cucnuo pored telefona i nazvao ju. Cudno mi je bilo s koliko sam lakoce to odlucio uciniti. A nikad mi ne bi palo na pamet stvari rjesavati samo tako... Uglavnom, dobio sam ju, razgovarali smo, nisam pitao o ljubavniku, ili muzu, dovoljno mi je bilo cuti drhtaj u glasu da bih znao da to sto smo bili ostavlja neizbrisive tragove. Bottom line je ipak bila cinjenica da sam, kad sam spustio slusalicu i ogledao se po sobi u njoj kao i dotad bio sasvim sam.
Kroz prozor je poslijepodnevno sunce davalo neke zuckaste tonove na svijetlosmedjem pustinjskom interijeru sobe. Tad sam bio sklon pateticno pomisliti kako pa da, naravno da je to o, bas tako tipicno, da sunce zasja bas tren prije nego sto ce opet zaci.
(Ono sto nisam tada uocio jest da je donosenje takvog zakljucka zapravo ono cime krojim svoju sudbinu.)

glavno da si procito ;)