čudan čovjek čudnog imena

Ne znam zašto si baš sada stigla
kroz ove magle i smrznute rijeke
mojih sjećanja.Možda zbog
tragične božje zaigranosti s
nevinim dušama daleke
zemlje.Možda zbog mog osjećaja
nepokretne krivnje i kajanja zbog
nekih postupaka iz vlastite
prošlosti .Potpuno je nebitno.
Nikada ti nisam ugledao lice,
milovao prstiće u tvom
nesvjesnom plutanju kroz snove,
pažljivo te stavljao na grudi da
oslušneš otkucaje mog srca.
Nisam te poznavao. Nisam niti
znao da postojiš sve dok me
tvoja majka nije s predosječajem
zločina pozvala da te dođem
vidjeti. Prešutila je u pozivu da
moja krv kola tvojim malenim
venama. Prešutila je da je naša
dječja zaigranost uzbuđenih
tijela, mnogo mjeseci kasnije od
posljednjih nježnosti, modelirala
u njenoj utrobi, spokojne udove
tvog života.Ne krivim je.Da
budem potpuno iskren, ljubav
potrebna da dvoje ljudi osnuju
obitelj, nije bila u našoj blizini.Bili
smo samo dvije personalne
različitosti spojene u želji. Tek
čista, iskrena požuda.Danas kada
gledam na to očima razumnog
čovjeka, shvaćam da bi s tom
spoznajom moj put bio realniji,
smireniji i čvršći i ne bi krivudao
paralelnim rubovima dviju
krajnosti.Oprosti mi što sam bio
radoznali dječak pod koprenom
izmišljenih sloboda, što sam
mjesto vaših krikova slušao
glasove pripitih prijatelja, što sam
samo tada zaplakao za vama.
Nisam te poznavao. Shvati.
Majku sam ti upoznao kao
smirenu repliku zakašnjelog
doba ljubavi i mira, dok sam ja
nemirno koračao besmislenom
anarhijom prljavog punka. Spojila
nas je poetika Janis Joplin,
halucinacije izazvane ljepilom i
samoća . Sve je trajalo kratko,
nekih dva tjedna. Začeli smo te
iza hladnih bedema Kaptola,
gladni tjelesne bliskosti i potpuno
svjesni da više među nama ne
može niti biti. Nije bilo krivnje i
suza na rastanku. Nije bilo
kasnijih susreta, tek jedan poziv i
jedan glas kurira loših vijesti.
Kada bih sagledao svoj život kao
film, vaša neviđena smrt bila bi u
pretakanju sa mojim djelovanjem
toga dana. Svi bi bili zatočeni u
zamrznutom kadru neovisni jedni
o drugima no spojeni tjelesnim
tekućinama , sjemenom i krvlju. U
toj celuloidnoj statičnosti bili bi
prvi i posljednji puta zajedno.
Krenuo sam prema vama, bog
mi je svjedok.Krenuo
sam. Koračao sam lagano,
bezbrižno, koracima nekog tko
zna da će stići bez obzira na
brzinu.Bilo je mlado
poslijepodne, toplo i darežljivo u
toplini. Tvoj «otac» meni bezličan
kao i tvoji obrisi koračao je
prema vama.Lucifer mu je
svjedok. Koračao je lagano,
teturajući paralelama rubova
ceste,koracima nekog tko upija
crnilo vlastitih misli.Bilo je mlado
poslijepodne, vlažno i sluzavo u
oznojenim spojevima rukava
njegove košulje. Iz blagosti
smirenih koraka prenuo me
poziv prijatelja da svratim na
piće .Zašto ne? Ionako mi žurba
nije prijetila bičem kašnjenja.
Prihvatio sam i sjeo s njima na
pivo. Na dva.Tri.Pet. Bilo je
umorno poslijepodne, spremno
da ohladi sunčeve zrake u
akvarelu probuđenog sutona. Iz
kaosa poljuljanih koraka prenuo
ga je poziv prijatelja da svrati na
piće .Naravno. Svejedno je hoće li
zabrinuta vanbračna beba
poremetiti odmor sada ili
nekoliko sati kasnije. Širokog
osimjeha prihvatio je poziv na
gemišt .Dva.Tri.Pet.Bilo je pijano
poslijepodne, zamućeno
agresivnim crvenilom ranog
sutona. Prelazim na teqilu,
oslobođen razuma i stopljen s
bukom jukeboxa i pijanih
glasova. Ljuljam se u ritmu
glazbe. Osjećam
slabost.Neodoljivu potrebu za
zrakom, očišćenim od mirisa
nikotina, od meteža tonova.
Promatram lice tame. Mračnije je
nego obično. On ulazi bučan i
smrdljiv od dima i lošeg vina,
ispražnjenih džepova i
mozga.Mlatara rukama po zraku
glasno, preglasno se obračajući
licu tvoje majke.Njeno lice je
tužno . Prkosno no tužnije nego u
mom sjećanju. Izbacijem
izmiješane otrove iz sebe. Brišem
zaostalu slinu rukavom.
Pozdravljam tugu poznatu
opijenim ljudima. Zagrlim strah i
bez pozdrava odlazim u noć,
tiho, krivudavo putujući prema
postelji. Tamo je mir.U njoj nema
krivnje. Pomislim na vas. Majka
ga pokušava utišati govoreći da
će te probuditi.Nemoguća
misija.Vrijeđa je, zamahuje rukom
i ostavlja otiske prstiju na njenom
obrazu.Psuje dok se ti plačnim
glasom javljaš iz krevetića.Do
njega dolaze glasovi istine. Bijes
je bijesniji nego ikada.Ti plačeš.
«Nije moje!!??» Majka ti bježi
instinktivno u sobu, da te obrani
nemoćnim instinktom.Djed i baka
dolaze iz susjedne kućice,
uznemireni vikom. Magla zločina
baca veo preko njegova
pogleda. Predgrađe nečujno
spava. Sanjao sam u bunilu,
nekoliko puta ustajući.Pripisivao
sam more djelovanju alkohola.
Strah sam pridružio pijanstvu.
Nisam znao. Nisam mogao znati.
Taj dan proveo sam u krevetu,
slab, potpuno malaksao od
prošle noći . Blijedo sam buljio u
još blijeđi trop i ćutio krivnju,
neodređenu i nepotrebnu tada,
što ipak nisam dospio do vas.
Vjerovao sam da ću imati još
prilika. Zahvaljivao sam šutljivosti
telefona i s predznacima večeri
usnio spokojan i smiren. Sjećam
se dan je bio divan, osunčan i tih.
Danas bih rekao zločudno tih jer
vaša je sudbina visjela u zraku
poput maligne novinske vijesti.
Sjedio sam za šankom i pijuckao
kavu sretan što nema više
posljedica pijanstva. «Paint it
black» razlijevalo se sa zvučnika
zamračujući prostoriju, kada je
došla ona. Ona koja mi je i
prenijela poziv tvoje majke. Ona
izabrana da nam bude spona,
bodež stvarnosti koji mi se zario
duboko u srce. U um. Gledao
sam je iznenađen i uznemiren jer
suze su joj rušile brane od
maskare i u velikom slivu klizile,
crne i guste niz obraze. Šutila je i
pružila mi novine. Stavila je prst
na masna, prijeteća slova
naslova. «Užas u okolici
Zagreba» Podivljao je zbog
prijekora tvojeg djeda i bake
počeo ih je oboje udarati.
Pobjegli su na dvorište pa u
drvarnicu.Sjekirom je zamrznuo
njihove vriskove u zraku dok su
im usta zadržala agoniju
trenutačne smrti. Odbacio je
sjekiru i krenuo u kuću, uz put
uzevši u okrvavljene ruke dasku
koja je nevina bila naslonjena na
zid. Upitio se prema sobi. Majka
te pokušavala umiriti ne
sumnjajući ništa, pomalo
naviknuta na grubost.Shvatila je
kasno vidjevši krv na košulji.
Odgurnuo ju je od tebe. Sjeo je
na nju. Položio joj dasku na bijeli
vrat i pritisnuo je svojom
teženom . Život se izgubio u
posljednjem pokušaju udisaja. Ti
si plakala. Ti si bila jedino ono
što si znala biti. Maleni život
nesvjestan svoje iritantne buke.
Stavio ti je jastuk preko lica.
Zanijemila si. Utišala se. Legao je
na krevet. Zaspao.Trgnula si ga
svojom djetinjom voljom za
život .Ukrala si dah smrti i
zaplakala.Posljednji put.Opaka i
divlja oštrica ludila zarila se u
tebe.Jednom.Dvaput.Četrnaest
puta.Tišina ga je oraspoložila.
Vrag je razvukao svoj podli
osmijeh. To sam vidio. To je
proizišlo iz šturog novinskog
teksta i ugledane poznate kuće
na fotografiji. Ostao sam nijem,
tupo gledajući u papir. Zaplakao
sam. Kroz jecaje sam žalio što
vas nisam vidio. Ona me gledala.
Ona je shvatila. - Nisi bio?Onda
ne znaš...Isuse! - Što ne znam?
Kratka šutnja zlokobno se uvukla
u prazninu među nama. -
Ništa...- pognula je glavu -
Reci...što ne znam!? - Pa..da je
mala možda bila tvoje dijete....
Istina me skoro srušila na pod.
Počeo sam drhtati. Morao sam
izići. Nestati. Ishlapiti iz
novopridošle boli. Mislim da je
tada počela kiša. Pljusak. Sada
znaš. Sada znaš da mi je lakše.
Prošle su mnoge godine krivih
skretanja, lutanja od ludila do
razuma. Mnoge su suze potekle
od tada i mnogima sam ja bio
uzrok. Trebalo je svo ovo vrijeme
da oprostim sebi. Da mišlju i
sjećanjem odem na sva mjesta na
koja nisam stigao a krenuo sam.
Nisam zaboravio neučinjene i
poklonjene boli koje sam znavao
dati. Sada znaš da se trudim biti
dobar čovjek. Bolji čovjek. Možda
onaj kakva bi ti bila da si živa. To
nikada neću znati. Žao mi je što
sam toliko puta prešutio
strahove. Što sam vrijeđao
grubošću. Nadam se da ću
jednom dobiti priliku da
nježnošću obasipam tijelo od
moje krvi. Srce od moga srca.
Ljubav od moje ljubavi. Nadam
se da mirno snivaš tamo gdje si
sada.Meni ostaje vrijeme, trud i
nada. Za bebu, N. i sve koje sam
povrijedio

Sledila sam se citajuci ovo...prestrasno

dno dotakneš jer si ga zavrijedio. uglavnom. mučno mi je od nečije grižnje savjesti, fiktivne ili stvarne.

bolesnici... koji pretočuju maštu u stvarnost..ili koji stvarnost žive u mašti...ne znam što mi je gore...

ej nisi nikad čuo za pjesmu u prozi? e pa mogao si ovo napisati i normalno, kao pripovjest,,,ovako je baš teško pratiti...

o Bože....oprosti....nisam znala...:-.(((((((((