...
Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog
svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar
zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju
crne,
prišili su se za ekran.
Blijeda traka šumova buđenja
preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.
Vikend lijenost drži me pod
krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu
prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas
previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog
umora,
ponekad me prebace na
periferiju apatije.
Kava i užarena aroma
autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.
Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta
pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih
moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem
prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i
nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima
oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim
mislima,
udahnem duboko, spretno
izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se
iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju
strukturu...
I sitna radost je naposlijetku
radost.
06.11.2010. u 0:04 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar