čudan čovjek čudnog imena

Pokraj kanjona nemogućnosti
povratka.
Sa druge strane proživljenog
sebe
ogrnut pothlađenom savješću
ne poznajem odraz prošlog
djelovanja,
mračan je u mojem tijelu.
U meni sada
samo bestežinske želje.
Trebam tvoju nježnu misao.
Neopipljivu tebe.
Bez gorčine.
S tek ponekim fraktalom
ponosne gluposti.
još se ispirem praštanjima.
Ali nekako, umotano u
stereotipnu izjavu,
deja vu svakodnevice,
najteže mi se hvata osobna
isprika .
Ostaje tek sjećanje na
destrukciju.
Moralno sjeme u začetku
evolucije
klije u kapima strpljenja.
Forma je spokoj.
Ti si sadržaj.
Život ima vijek trajanja.
Skupljam ga sa đonova,
lijepim u smisao.

Osuši me,
pusti da se poput kuje otresem
prospljući bijes.

Pomozi mi,
da odstranim sve dobro i nježno,
bez šivanja ostavim ranu što zjapi.

Učini za mene,
moje tijelo i duh nek leti
pomješano s vjetrom, ne udiši.

Dopusti mi,
da se osipljem poput brda soli
ne pružaj ruke, samo ću te izjesiti.

...