čudan čovjek čudnog imena

Pritajeno se upitam, da ne probudim buku, ne preplašim nijeme pahulje. Zašto da gubim jedino vrijeme koje imam, na čvorove rubikove kocke, ili podsmijeh gubitnika, statist kada je tako divno radošću pomoći Majci da se mijenja svakodnevno dok joj zanesenjaci traganja za besmislom brazdaju lice, čupaju kosu, kaskaju za njenom spontanošću? Mole li znanstvenici boga da im ukaže smjernice, ne bi li ga negirali? Zima mi ponekad injektira paradokse.
Nedaleko, iz trube kaplje Tišina, klonute glave parkiraju tijelo u garažu krajnjih oproštaja. Mi smo pukotine u krugu, s podočnjacima od nesanice, ljubomorni mjesečarimo, nemoćni, konačni, u krajoliku neopisive samoobnove.

ili,zima smao donosi nova pitanja..previše tame oko nas...?