...
Sati, kako teku, vuku maglu ka nebu. Zagreb se rasteže, lijen u zimsko, nedjeljno jutro. Ne zamjeram, svijet u vremenu je moj. Žurbe ne poznaju spontane ljepote. Zvona, udarci u pleksus. Zvona, umnožena, razlicita, mole za misu. Ljudi stakla, rijetki i očigledni, gluhi usklađaju korake. Odakle ravnodušje? Buka je kao pijani prijatelj u grizodušju, ometa sklad intime no darujem je osmjehom. Čupam trenutak siječanskog jutra, A.D. tjeskobnog kapitalizma, ljubim obzor pogledom sirokog spektra.
22.10.2010. u 10:09 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
autor?
Autor: cistaticatraziauto | 22.10.2010. u 12:02 | opcije
autor
Autor: zelenaruka | 22.10.2010. u 19:31 | opcije