Svi smo mi tu zbog ravnoteže među zvijezdama, hmmmm :))

U suton,
kad krvlje oboji se nebo,
na zapadu,
sunce kad prekrije tama,
ja sanjam,
u moram noćnim pronalazim sebe,
i nestajem,
poput sjenke u mnoštvu se gubim,
dok život,
istjeće iz prerezanih vena.


Dosta je,
preduboka u meni je tama,
težak je,
noćas na srcu tret što ga nosim,
suviše pelina,
gorčinom ispunjava mi dušu,
dok trčim,
ususret svjetlu, spoznaje željan,
ne shvačam,
koliko u meni duboka je tama.


Zaboravljen,
na planetu sam istih,
jedan sam,
na horiznotu izgubljenih sjena,
poput ruže,
dovijeka proklet, u korijenu truo,
na vjetru stojim,
poput trske odupiruc se životu,
u pijesku,
zamnom more ne ispire tragove.

ne, ne, ne...nisi proklet!!imaj vjere..u život!