...
Titrava svjetlost kajanja i tuge čeka me na uzdahu sjevera dok me bude komešanja svitanja. Zaborav, kao varikina izbljeđuje mrlje noći, guli snove, čađavo kestenje, nestrpljiv gutljaj mošta nestaje, iščezava u zvižducima vjetra. Brige moje ljubavi buče na jastuku, lijepa je kad spava, dekom joj potajice pokrivam grudi. Sat me upozorava, požuri, čekaju te biljke. I ljudi. Glamour nejednakih smrti. Koračam tiho, da je škripa ne probudi.
13.10.2010. u 8:15 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar