Sound of Silence

 
Zvučalo je poput grebanja. Ušnu sam resu prislonila na parket i čekala daljnje razmotavanje te Ode. Osjećala sam trnce sve do centra za ravnotežu. Pod kutem od četrdesetipet stupnjeva u smjeru sjevernog radijatora, pod stolicom se češala narančasta mačka. Imala je onaj lažno dremljiv pogled nekoga tko upravo traži taktiku da mi se uvali u krevet. Stvorih pogled. Sjela je na moja leđa i pridružila mi se u apsurdu stavljanjem uha na moje desno rame. Grebanje je linearno pojačavalo svoj intenzitet. Projiciralo se u mene. Osjećala sam se poput drvenog violončela probuđenog ugodnim potezom gudala prekrivenog dostojanstvenom zlaćanom prašinom. Svakim je potezom prašina uzlijetala praveći spiralu po zraku. Ples prašine. Poput razgolićene dame  sa svilenim šalom koji se vođen nevidljivim povjetarcem omotava oko njezinog bijelog bedra. Vodilo me u dubinu svakog mogućeg osjeta. Svaki se potez urezivao u mene poput natpisa dvoje zaljubljenih na školskoj klupi. Vrisnula sam visokim staccattom. Mačka je otrčala pod stol. Više nije imala dremljiv pogled.
 

Zanimljivo, ja upravo imam narančastog mačka na krevetu i moram se nekako ugurati pod poplun...

razgolićena? hmmmmmmmm

Ja nemam mačka. Al zato imam zamišljenog prijatelja. Baš je cool. Niš ne jede i ne grebe po namještaju.

(bolje zamisljen nego izmisljen ?)

ma tak ti je to kad živiš sam. tu i tam si zmisliš nekog za razgovor... :)