Otac zrtve
U malom mjestu dogodila se automobilska nesreća. Mnoštvo se skupilo oko žrtve tako da mjesni novinar nije mogao prići blizu da vidi.
"Baš bi dobro došla senzacija, netko razbijene glave, pa na naslovnicu", mislio je u sebi, "samo treba biti brz dok policija ne zagradi mjesto."
Poče se gurati, ali nikako da se probije jer se uokolo nagurala hrpa ljudi.
"Gomila gladna senzacija, ko ovce", grozio se u sebi ljut što ne uspijeva prići.
Dođe mu na pamet izvrsna ideja:
Poče dramatično vikati: "Ja sam otac žrtve, ja sam otac žrtve!"
Ljudi se počeše razmicati, a on se probija i tuli. Jedom rukom gura fotoaparat za leđa, a drugom pravi prolaz.
"Pustite oca žrtve, auuu, jadan ja!", vikao je i dalje.
Uočavao je na ljudskim licima silno sažaljenje, čak i zaprepaštenost.
"Naivčine", pomisli, "još samo malo i probit ću se".
Nadođe mu misao o vlastitoj kreativnosti i snalažljivosti kojom se uvijek ponosio.
Ispuni ga ta misao nekom nutarnjom toplinom.
"Smilujte se ocu žrtve!", zatuli zadnji put, rezmakne preostalih nekoliko ljudi, i stupi u sredinu.
Na podu, pred njim, napola pod autom, koji ga je udario, ležao je magarac i gledao ga mrtvim izbuljenim očima.
....koliko smo puta bili sigurni ili samo kreativi da se probijemo do naseg cilja??
..i umjesto pobjednik osjecali se kao magarac?!
12.09.2010. u 12:02 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar