čudan čovjek čudnog imena

Akvarel predzadnjeg uzdaha rujna,
mekí, bljestavi ostaci ranog suljanja magle,
tope se na vlatima. Neuobicajeno, gravitiram sutnji (ako ne racunam sapat hrdjavih pluca),
lebdim s nikotinom.
Ne opirem se depri, jednostavno,
kao što ljubim dan, negiram je.
Cini li me to neodgovornim? Nad Pljesivicom crveni šal zaboravnog Sunca,
skeletni obrisi stabala uzmicu pred tamom a jedan bahati oblak gura se pred Lunom. Kreiram pejzaz proljeca, zamisljaj smjesta zelenu klupu ispod pupova jabuke
i tebe na nju, da odmoris misli i noge kad se kasno vratis doma.

depra je loša...trebao bi se opirat - svom mogućom atiljerijom

Zamišljaj ...:) Sviđa mi se ta riječ.