put i povratak

drugi:
 (Napokon sam uhvatio nesto vremena od prevelike koncentracije zivota ovih dana, pa pomislio kako cu zapisati da evo sad, bas kad sam prestao zivjeti, znam da sam ovih dana intenzivno zivio. Nije moguce prozivljavati i promatrati kako zivis, istovremeno.)
 
Ovako ja zamisljam znanstveni rad... (Vise sam napravio za posao za sat i pol ljencarenja poslije rucka nego za cijeli dan na poslu u Zg.)
 
Jedna ronilacka:
S jedne strane ide morski pas, s druge strane ide kit.
Pitam ja nju jel' bi radije morskom psu, ili kitu u usta.
 
treci:
 
Toliko toga moram pustiti pored sebe, toliko toga vam necu reci, ni o burnoj mlijecnoj stazi, ni o valovima, ni malom nocnom groblju, jednostavno moram pustiti da me te zelje promase... (Histrionski poremecaj osobnosti – to je ono kad imam publiku, pa pozelim postati ono sto ista od mene zeli dobiti. Nekad, i ne tako rijetko, to je jedan vrlo plodan period.) Kako sam samo ovisan o toj nekoj, gladnoj, mene. Bez Nje me nema. Nema je. A vi ste tu.
Ipak, mislim si o svojoj starosti, o ozljedama, iskustvima sto ogrubljuju, dok se moram prisjecati, na mraku polumjesecine promatrajuc' pukotinu u starim zidinama zaklonjenu drvetom, posve blizu puta, a opet zasticenu, kako bi to nekoc bilo idealno mjesto za zavuci ruke pod neciju majicu, ostati na osusenoj travi dok god bura dozvoli... Star sam jer se vise ne mogu zamisliti tako. Umjesto toga idem potraziti govornicu da javim majci kako su vec dva ronilacka dana prosla bez shtete, samo s pregolemim kolicinama ribe i vina za rucak.
 
cetvrti:
 
Kako se crvene zrake zore kroz skure pretvaraju u resetke zatvora od trepavica. I kako obrisi osamljenog setaca postaju obrisi dvoje plesaca. Pijani jazzisticki mini-marineri. Lokal-koncert. Premlada konobarica oblijepljena mushkom pozhudom, a opet tako istaknuta, beskrajno sama. Sanjao sam te. I mislio na Nju.
1545, pise na jednom dovratku. Kao oznaka godine. Broj 33A, rusevine starog grada, vrt, a bez kuce.
...
Do mosta nas ispraca MrsRobinson, po kontinentu putujemo s Cathynom pjesmom (merci, Anabell-Lee, i za to shto me nagovori na tecaj !!:-)
Bikovske plejade.
(Nesigurnost tako golema, da vas se ne usudim sresti.)
Dan zapocet naznakom morskog sunca, zavrsava jasnim pogledom na crvenkastu kolijevku polumjeseca kroz velegradski prozor. Krug je neprekinut, cak i kada nije dovrsen.
 
kraj:
 
Sad nemir ponovnog susreta polako jenjava, kojeg bih rado da mogu lijeciti dodirom.
(Jutarnje vijesti o jednoj poznanici su potresne: kako se zivi nakon sto pogazish covjeka autom ...?!)
 

osjecas li jos uvijek miris mora? zavidim ti...

hmda. bilo je neobicno. kao neki drugi zivot, pored zivota.

vjerujem... i ja sam imala drugi "zivot" pored zivota ;(((

hm, a sto je to tuzhno bilo? the retzi meni, ajde, ajde...

procitaj prethodni log, nakon oluje... ti ces shvatiti...

mislim da ne kuzim... pa i dalje imas drugi zivot, pored zivota..., oder?

nema veze... danas sam zbrkana...

i evo ti odgovor na posljednje pitanje:
zivi se. tesko, ali zivi. i vozi se. aktivno i dalje. samo postanes alergican na sve one pjesake koji prelaze cestu tamo gdje im nije mjesto.
s vremenom slika blijedi, sjecanje ostane, postanes pazljiviji. nije bas neko iskustvo, vjeruj mi.

a i ti si nekog ubila? najme o tom je bila rijec...

da. i ja sam nekog ubila zgazivsi ga autom.

hm. sad se crvenim. (dobrodosli u ispovjedaonicu)