True story

Kažu da su vremena takva da se samo žurno može prigrabiti željeni probitak. Da spori ne stižu na cilj. A ako i stižu, stižu tek kada to više nema nikakva znače­nja. Kada ih, možda, ondje više nitko i ne čeka. Jer svi odlaze za pobjednicima. Točnije: za onima koje se obi­čava nazivati pobjednicima. Svojatajući njihove po­bjede, bez obzira na to koliko one bile stvarne ili pri­vidne, umišljene, mnogi traže izbavljenje iz svojih ži­votnih poraza. Sporije istodobno izbjegavaju, jer ih oni, i samim svojim postojanjem, samo podsjećaju na njihove slabosti. Na njihove poraze.
Strpljivost se više ne smatra vrlinom. Prije nesposobnošću. Nedostatkom. Strpljivost se, po prevlada­vajućem shvaćanju, smatra nedoraslošću za suvreme­ne uvjete života. Jednostavno, nezrelošću.
U rastrčanosti i površnosti mnogi zagube svoj ži­vot. Ne dospiju misliti na njega. Kamoli ispuniti ga.
Ali bez strpljivosti nema čovjeka. Nema života. Ne­ma odnosa koji vrijede. Bez strpljivosti srce ne dozri­jeva. Jer strpljivost je potrebna u svemu. Baš u sve­mu. U svakom naporu i nastojanju. U odmoru i do­kolici. U životu s drugima - i kada je blagoslov i kada je opterećenje. Potrebna je i u sreći i u tuzi.
Sa srećom koju naglo ugrabi, čovjek obično ne zna što bi. Jer i sreći je potrebno vrijeme da uhvati korijen. Da se razraste. Da učini život sadržajnijim. Srod­no tome, nije moguće hitro uteći od tuge. Od boli. Dok čovjek u njoj ne dozori, nije mu moguće nadvla­dati je. Po njoj postati jači.
Jer i za suzu, suzu koja izriče dušu, suzu koja se obraća duši, potrebno je vrijeme. Uostalom, bilo bi tužno kad ne bi bilo ničega zbog čega bi vrijedilo pla­kati. Isto tako, bilo bi tužno da čovjek u sebi ne umije naći snage da zaustavi suzu.
I, uopće, da bi čovjek upoznao svijet u kojemu ži­vi, upoznao sebe samoga i one koji su dio njegova sr­ca, potrebna je strpljivost. Strpljiv čovjek će mnogo lakše i mnogo češće otkriti ljepotu i dobrotu u drugi­ma, u svemu što ga okružuje. Ono što je vrijedno, ne­će promaknuti mimo njega kao da ne postoji.
Strpljivost je iskaz životnog povjerenja. Strpljivo­šću čovjek svjedoči daje zadovoljan i zahvalan što mu je darovan život, i to upravo život koji živi. Kroz str­pljivost on izriče spremnost da darovani mu život istin­ski primi i proživi čitavim bićem. Strpljiv će čovjek znati prepoznati obilje i u neznatnome, dok će se užur­banome, nestrpljivome, sve činiti pomalo — ili i od­već - siromašnim. I samo će onaj tko se postojano i zdušno daje, upoznati život. Jer svijet je, moguće, sa­mo odraz čovjekova srca.

Potpuno se slažem s tobom...čitavo to potrošačko društvo se bazira na izmišljanju lažnih potreba i pomodarstvu, i onda čovjek postane rob i ovisnik svih tih stvari za koje mora naporno raditi...i kapitala koji preko medija manipuliraju masama, koje pokreću emocije...i tako imamo stereotipove sretnih misica, nogometaša, poduzetnika....Po staroj mudrosti, čovjek je bio mjerilo svih stvari, danas je čovjek rob stvari, a većina ih ne stigne niti u njima uživati...