True story

Neki trenuci, posve obični, izdvoje se na neki ne­shvatljivi način iz slijeda isto takvih trenutaka i obasja­ju čitav čovjekov život. Ili ga osvijetle na neki osobit na­čin. Osvijetle svega ili tek pojedine njegove isječke. Ta­ko upaljeno svjetlo zauvijek tiho svijetli u čovjekovoj duši ili uz nju. Postane njezin dio. I čovjek svoj život, sve što mu se zbiva, počinje gledati drukčije. Važnosti i nevažnosti, raznovrsna značenja, premještaju se bez ot­pora. Katkada kao blagoslov, katkada kao rana. Goto­vo uvijek kao molitva, svjesna ili nesvjesna.
Jedna meni draga osoba češće se, i na glas, spomi­nje jednog događaja iz svoga djetinjstva, premda su otada protekle godine i godine. Pred njezinim je oči­ma, i pred očima onih koji je slušaju dušom, jedno obično jutro kada ju je njezina majka, odlazeći od ku­će, pozdravila kao i uvijek. Ona je, pak, još snena, tro­mim glasom samo promrmljala pozdrav, a da pritom nije otvorila oči.
Majka joj se više nikada nije vratila. Umjesto nje pohodila ju je vijest o njezinoj smrti. Vijest suha, tvr­da. Vijest koja snažno određuje život.
Godine protječu, sjećanja se uvijek iznova vraća­ju. I ono jutro, onaj pozdrav... »Da sam barem otvori­la oči, vidjela je još jednom. Sačuvala taj pogled...« -govori mi.
Otvoriti oči! Ima li išta jednostavnije, za život išta potrebnije od toga? Očni su kapci nerijetko otežali i dogodi se da bude teško otvoriti oči, podignuti po­gled. Katkada to biva bez osobita razloga, bez osobite namjere, posve bezazleno, pa ipak nanese bolnu ranu svemu biću. Ranu na neki blaženi način istodobno bol­nu i ljekovitu.
Vjerujući da se tako štite od života, da tako štite svoj život, mnogi, pak, neumorno skreću pogled, uvi­jek gledaju u stranu ili zatvaraju oči. Izmiču se životu, zatvaraju pred njim.
A čovjek samo otvorenih očiju može biti dio svije­ta. Samo otvorenih očiju može osjetiti i prepoznati i sebe i druge. No, čovjeku otvorenih očiju, otvorenih očiju duše, i kada sklopi očne kapke, svijet ostaje pri­sutan u središtu njegova bića. On se ne dijeli od nje­ga. Jer čovjek, dakako, ne gleda samo očima. Čita­vom je njegovu biću darovan vid, vid kojim je moguće grliti svijet. Pa i sve ono u njemu što nije moguće do­taknuti.