True story

Stari su te učili da je u bijegu spas. Možda su bili i u pravu, posebno u nekim situacijama, ali ostaje otvoreno pitanje kamo pobjeći i gdje se skloniti. Naročito se pitaš kako i gdje pobjeći kad progoniš sama sebe, ili kad bježiš iz straha od samoga sebe i svojih sla­bosti. Kamo se skriti pred onim što te u stopu prati? Kako pobjeći od vlastite sjene?
Ne možeš pobjeći nikamo, ali možeš se na trenutak povući u svoje srce, zakloniti se u njega kao u pećinu u kojoj pronalaziš sklonište i mir. Srce je sklonište i mjesto osame, istinska pećina, prostor samoće i odijeljenosti od svijeta i od stvari, od svega što te mami i predstavlja opasnost tvojoj cjelovitosti, od svega što ti život vreba i ugrožava. U njemu pronalaziš zaštitu i spas pred na­valama neprijatelja, svih onih što nasrću na te izvana, a napose onih što te ugrožavaju iznutra.
U pećini osame i sabranosti možeš se othrvati na­pastima i strastima koje te pokušavaju učiniti robom i ovisnikom zarobljavajući ti maštu i sposobnost pamće­nja. Na vjetrometini života tvoje je svjetlo krhko da bi se održalo na oluji, a ruke slabe da bi mogle držati oganj s neba i njime osvjetljivati staze svijeta. Osjećaš da se mo­raš osnažiti, da moraš pročistiti sva svoja osjetila, kao i volju, razum i memoriju.
U tišini svojega srca čistiš se od zamamnosti izvanj­skog svijeta što prolazi, i stječeš proročku viziju života. U tebi se pali duhovno svjetlo, u čijem sjaju vidiš da nisi ništa izgubio odričući se blještavila svijeta, jer u odnosu na svjetlo kojim ti Bog obasjava dušu, blještavilo svijeta je totalni mrak. Zato se ti u svojoj pećini ne bojiš mraka, jer je dovoljno i malo svjetlo da sve obasja. U pećini si naučio ne proklinjati tamu, koju si okusio u svome ži­votu, pa i u srcu. Zahvaljujući mraku, naučio si se diviti zraci svjetla, dok živeći na svjetlu nisi mario ni za cijelo sunce. A uz to si naučio da je u mraku potrebno upaliti svjetlo, umjesto proklinjati tamu i prodavati isprazne teorije o svjetlosti.
A kada nastupi vrijeme blagosti, vrijeme kada Duh šapće i progovara u lahoru, izići ćeš iz svoje pećine i udivljen promatrati svjetlo dana, i u njemu, kao u zr­calu, lice Božje. Dok budeš umivao lice u zraci sunca i odmarao oči kontemplacijom neba, tvoja će krhka svje­tiljka, osnažena mirom i samoćom prisutnosti Božje, dobiti snagu za nove izazove.