put i povratak

Vec je bila odmakla polovica studenog kad su me ponovno podsjetili na njeno postojanje medju skrovitim spisima knjige Zivota. Bilo je to vrijeme kada je brati maline vec bilo nesto neobicno, a sto je samo govorilo kako je ova godina, premda vise kisna nego suncana, bila toplija od prosjeka. (Da, u neka predvidjanja ljudi na zalost ne vjeruju dok ne vide...)
I, mislio sam o njoj dok sam drhtavo, neosjetnimsmrznutimruzicastim prsticima skupljao i prebirao jabuke, i dok sam udarao kolce u zemlju, i mislio sam o njoj dok sam docekivao sitne, jedva primjetne, prve ovogodisnje pahuljice na onom istom, sivom nebu. Da, mirisalo je na zimu, jos od jucer. Sad vise nije bilo dvojbe: dolazi to britko vrijeme balzamirajuce hladnoce, nevine cistoce, bijele beskompromisnosti. Vrijeme kad naposljetku sunce umire, sa svim svojim sarenilom. Cinilo mi se cudno kako to, da sam se bas sad sjetio tog dubokog sjemena sto je mirovalo jos otkako sam ga zakopao. Ali, i nije bilo cudno: vjetar je, kad sam dolazio kuci, ulicama raznosio smece, praveci mjesta za prazninu, i nove naslage...
Koliko ste puta bjezali od vjere, zbog straha od ocekivanja?
 

ja sam dvaput lomio ruke.. oba put sam probo letit. al sam bio streber i bilo mi je silno strashno kaj nisam mogo pisat zadace... / e al ne progoni te to, neK potreba za njom te progoni, pak onda joj se izmices. a mozes ju nazvat i Nadom umjesto Vjerom. :)

nije meni to sa sastavcima islo... uvijek sam bio osrednji u tom, al matematika zato, eeeh :) / a samo mi je izgledalo mudro, dobro sori, idem gledat paklenu pomorandzu, mozda se izljecim. :)