Sound of Silence

 
Izgubila je rukavice. Znala je da će koža ubrzo ogrubjeti, ali nije za to marila iako je slutila gdje bi ih mogla potražiti. Vrećica puna namirnica oslikavala je dlan. Krenula je kući sporednim ulicama. Činilo se kraće. Okolinom je dominirala puževa kućica i starija žena pored trulog prozora. Osjećala je pogled izgubljenog djeteta dok je izlazala iz njezinog vidokruga. Vlaga je močila obraze poput svježe iscjeđenih gaziranih suza. No za vlagu nije bilo vremena. Crveno. Čekala je pored lijepe žene u bijelim rukavicama. Nije ih mogla ne primijetiti. A i pruga je bila na istom mjestu gdje i jučer. Smiješno. Izlog joj se približavao dok je prelazila cestu. Gotovo da bi i bila uhvatila izraz lica da nije vrećicu morala prebaciti u drugu ruku. U daljini se još mogla čuti ljudska predstava. I kuća je bila na istom mjestu. Žarulja ispred je pregorjela. Opet rulet sa snopom ključeva. Isprevrtala ih je rukama. Mjesečina je namjerno osvjetljavala ljuskasto crvenilo. Tko joj je kriv za studeni. Tko joj je kriv.
 

tako je moralo biti.. (jel' lakse? nije? pa sve su prave ljubavi tuzne. haha, al vjerovat u to onemogucuje vjerovanje u ista drugo... )

svatko u tumačenje unosi dio sebe. ova priča je doslovna.

da, te su najbolje :) i unosi, jasno, hu em eye 2 disagree ?:)

...sad si me sjetio one "tko sam jaaa da ti suuuudiiimm, iz zlatnih snooova te buuudim"...što sam voljela nekad tu pjesmu... :)

o pa nije te dugo bilo srči...i nemoj bit tako ljubomoran...

ajme, lola, a ja sam zivio u uvjerenju da zene ljubomoru shvacaju kao dokaz ljubavi... pih bas sam blesast... idem se kaznit odlaskom. lahko.

ah...ja od ljubomore bježim ko lopov pred policijom...kaj ćeš...uvijek sam bila čudna...

Jutro...eh, zapostavih srčija, jel vidiš Lola kak nam je odma zlovoljan, zlato naše malo...;)