put i povratak

Bijele, i crvene staze protezu se krajolikom. Kao pijesak, granice im nisu jasne. Katkad progazi deva, katkad proleti sova, s veceri. Slika na medaljonu na lancicu odbacenom uz put prikazuje starost osobe koja ga je nosila.
Ujutro bismo skupljali rosu, jedino ako bismo navecer sve pomno pripremili... ostaci davnih zhala, nasukani brodovi kao zastita paucima i skorpijama. Ne preostaje nam mnogo, kozha se raspucava, i pjescana zrnca postaju dio nas, pustinja nas je udomila, utociste, lijes, al zato pogled seze daleko.
Vise se ni ne sanja blagi hlad drveca, ionako su fatamorgane jedina odrednica krajobraza. Odbacene plasticne boce donesene od tko zna kuda, poneki zardjali automobil... Nema zaklona, a kise, ako nekad i padnu, ne omogucuju plodnost.
Jos samo, jos samo kad bi napokon pokleknuo iscrpljenosti...