Jedna kap u ljubavi...

jučer je dan prošao u svađi.. a danas gledam a to kao  da se nije ni desilo.. slušam jučerašnje riječi, jučer toliko bolne , a danas toliko toliko smiješne.. toliko nerazumne i toliko nebitne... kad je to u vezi bilo bitno tko je prvi ili tko je u pravu.. danas se na sve to samo smiješim i pitam se gdje su ljudi.. gdje je sad čovijek u meni nestao.. zar cilj u vezi je tko će koga rasplakat i čekat da taj dopuže nazad.. i tako iz dana u dan i iz stvari u stvar.. sve te predrasude, sva ta ograničenja.. što je dobro za ljude ne treba značit da je dobro i za čovjeka..
probudila me njena poruka.. da je danas izgubila nadu, jer je vidjela u meni osobu koja bi joj namjerno naudila.. dobro znam što je mislila, jer iza tih riječi skrivalo se sasvim nešto drugo.. ali stvarno, čovijek kad bi sve to vidio pomislio "pa daj čoviječe, probudi se.."
i polako se budim, olakšano mi je da vidim kako je razum pravi krivac za sreću i nesreću.. što više želiš to si i manje sretan.. sreća, radost, tuga i smrt.. sve je to plod uma.. i gdje je sad nestala svrha života.. zbog čeka živimo.. biće da cijelo vrijme tražimo na krivom mijestu. jer nije moguće da nam je sve to ispred nosa.. ili stvano neznam što tražimo....