Jedna kap u ljubavi...

Jučer se dogovorili da ćemo se danas čut... A prošli smo toliko toga, toliko dobrog i toliko lošeg.. čovijek se začudi kad uvidi da to loše samo potiče još loše i ružnije stvari.. mislio sam da prava ljubav počinje kad nas loše stvari zbliže, ali di je ta ljubav.. i je li ljubav dovoljna sama po sebi !??.. i ponovo čujem njen glas.. valjda su sjećanja kriva, pa opet odlutan di smo samo mi.. ali ponovo.. zar ne možemo bar na tren zaboravit i ponašat se normalno.. zar nije ljubav ta koja nema granice, koja prevladava.. stvarno ne razumijem, kako ona od mene želi više i više!?? a kad je ja sad pitam nešto, nema vremena, neće mi reći.. mi više nismo zajedno pa to mene više ne zanima, ali njena pitanja uvijek moraju biti odgovorena.. danas je bio pravi dan. da me bar malo htjela čut i da su njeni jučerašnji poljupci bar joj nešto značili.. kako bi danas mogla izgovorit kako ja ne razumijem da ona mene više ne želi čut ni vidjet..
a moje riječi negdje leže mrtve i čekaju...

je, za ženom i autobusom ti nema smisla trčat...;)

trci za taxijem vise ces ustediti:))