Groblje
Usnih san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postadoh svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i tri minute.
- Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? - upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
- Ovo nije dječje groblje - reče mi. - Ovdje počivaju odrasli ljudi.
- Pogledaj što piše - upozorih ga na natpise. On se bolno osmjehnu.
- Znam - reče. - Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.
20.10.2004. u 20:05 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar