True story

Ima ljudi, događaja, dana, godina... koji stječu blagoslovnu moć da budu kvasac u životu, u duši nekog čovjeka. Oni, ničim se ne ističući, ničim ne svraćajući pozornost na sebe, tiho, ali posve prožmu njegovo biće. Sve što je u njemu tinjalo, oni razgore, sve što je snivalo, oni uozbilje, sve što je nemušto zamuckivalo, oni pretoče u zanosan poj.
Čovjek se nenadano prepozna nov. Prostran. Zahvalan. Kao potok osokoljen spoznajom da umije ispuniti i znatno šire korito. U nekom trenu oćuti kako dotiče korijen života, samu njegovu srž. To ga učini silno osjetljivim na sve što se zbiva u njemu. Oko njega. Više se ne razlikuje od života. Ni od koga.
No, vrijeme, ako se zanemari, počesto pođe protiv čovjeka. Neusklađenost čovjekova vreme­na i njegova truda utanji njegovu svježinu i domišljatost. Čovjek počinje blijedjeti. Pod­jednako kako on blijedi, blijede i boje svijeta u njegovim očima. Svijet biva siv. Razvodnjen. Čovjek zaboravi da biti živ znači biti zanesen. Vedar. Požrtvovan. Zaboravi da se život ne može posjedovati. Da je duša topla samo dok se razdaje u onome što je do nje.
Ali kvasac ne zaboravlja svojega čovjeka, ne umire. Vrijeme ne umanjuje njegovu snagu. On živi, djeluje u njemu i kada se sve već doista bezizglednim, on iznova počinje strujiti kroz čovjeka, obnavljati ga. Podsjeća ga na ono što je bilo i zbog čega nema ničega što bi se smjelo imenovati nemogućim. Kvasac čuva čovjeka, bdije u njemu, izbavlja iz njegovih nemoći, pomaže mu da uoči ljude i svijet osvijetljene prisutnošću. Poučava ga kako da uvijek bude dostojan sebe. Bliskosti. Kako da bude kvasac.

Dođe mi da nabujam od ovog teksta :)