u nekoj zemlji

Biramo li ili samo bivamo odabrani, pitam se.u određenom trenutku jedne oči ukopaju se negdje u nama, duboko.tada je samo pitanje hoćemo li uzmaknuti pred njima ili im se prepustiti.predajemo se toj plimi koja nas obuzme, odvlači od sveg dotad bitnog, baca, postajemo potpuno nemoćni pred vlastitim predavanjemtom čudu.i sve što slijedi podređeno je tom čudu. robovi postajemo svoga tijela, robovi svojih misli i čežnji. u tamnici smosvojih opsesije i želja.i činimo stvari koje nikad nismo i samima sebi smo enigma, ali istovremeno se osjećamo kao da smo stigli na neko dobro poznato mjesto iz djetinjstva, kao povratak kući.i onda to postaje priča koja traje i još se uvijek ne nazire kraj, a znamo da svaka priča mora imati svoj kraj,jer sve prolazi, mijenja se, blijedi, zaboravlja se.prije ili kasnije nismo više ono što smo bili jedni drugima.

 
 
Stvarna ljepota lezi u ocima promatraca...Uzalud je pronicati iza nasmijesenih maski oblikovanih slojevima sminke, ako iza nje ne postoji stvarno lice koje obecava srecom..U mladim godinama ,zelje smo mjerili ocima, sad ih mjerimo mislima, cak i nesvjesnim analiziranjem onoga sto cemo naci u nutrini privlacnog tijela...niske strasti, mirise zudnje, potrebu nizanja ,,trofeja" cak, ostavili smo za sobom, a da nismo ni svjesni toga...Sami smo svoj odraz u ogledalima uoblicili po svojim zeljama, usponi i padovi su ga obiljezili pokojom borom, mozda tragovima gorcine...ali sve to je iza nas...odradjeno, isprobano, oprosteno ili blagoslovljeno...Ostali smo sami u sebi... prosle su godine u kojima smo postavljali pitanja...Sad na njih valja odgovoriti... ONO smo za sto smo samo MI odgovorni....Gorcina ili osmijeh....zivljenje onoga sto je preostalo ili puko postojanje ???

...ili možda građenje nečeg novog... sad kad znamo?!

Pogubnim mislima se "baviš".
Kamo sreće da ih je moguće zaobići,..
al nije.Znam!...srednji put nepostoji,
voziš po TOM (jer za drugi nit znaš niti ćeš znati)i kak ti Bog da'.(tu sam negdje)...a čini mi se,i ti.