u nekoj zemlji

Nije toliko važno ni ono što mislim, ni ono što cinim,već ono sto jesam, i volim sto mi duh nije stanarneke bogato tapacirane i zatvorene sobe, ali bez prozora,i sto smijeh moj nije iznudjen već slobodan k'o planinska rijeka.Važno mi je da se nikad ne osjetim ustajalo u dusi -mada ponekad poželim da sam drvo,da podignem svoje korijenje i da odem, jednostavno da odem.A ti si, za ralziku od mene, siguran u svoja ljetasamo iza zatamnjenih naocala, jer ne znas gledati u suncekao što ne znas cvjetati izvan tvoje ukrasne vaze -i za razliku od mene koja se u proljecna bujanja pojavljujemna svoj naivan i neoprezan način.I,kad prvi iznenadan hladan dan osteti njezne laticesamo se primirim i skupim, da od onog sto je ostalos prvim suncem ponovo krenem u bujanje, makar i ne uspjela.Ja sam sasvim obična, i boleciva i prgava i ponekad nemoguća,ali ne volim trpjeti ono sto ti trpis -a ti trpis jer si tast i jer si tako zastrasujuci u toj svojojtastini, suocen sa svojim gigantskim egoizmomi tjeras me da se osjecam beznacajna i trapava...Tebi, koji nemas ni zaborava, jer nemas ni uspomena..Ti ponekad licis na travanjsku kisu nad poljima psenice i tad si ponosana ja prije licim na toplu, jurjevsku kao Bogom danu nad svimpoljima i usjevima, i nikad se ne ponosim time, jer to je normalno.Ja sam ponekad realnost nekog ponedjeljka kad su svi mrzovoljni,a ti nikad nisi obecavajuce i mirno subotnje jutro.Ja sam pomalo divlja i s pomalo dramatike, i patetikeali ne pretendujem na neki heroizam.Ja sam zeleno srce sto otkucava kao srce ravnice u izmaglici..Ja sam ponekad slijepo psetance koje cvili jer hoće natrag u utrobuponekad sam gorska vucica koja kanjonom urlice.Ja vidim sve svoje slabosti, a ti se pravis da ne primjecujes,ili još gore, ne primjecujes uopce ni njene simptome.Poneki moj dan lici na sjetan prizor iz kakve elegije-tvoj je uvek proracunat i precizan i siguran, kao smrt.Moj dan je ponekad kao kakav zuti presani list ili pozutjela slika -koja iznenada ozivi, probudi jaka osjecanja u trenua bila su zaboravljena, jer proslost je uvek magicna jer pamtim,i buducnost- jer ocekujem, samo je sadasnjost neizvjesna.Meni se čini da u svakoj magli lezi neki zaboravljeni grad..Ti svaki lako dobijes, pa ga zato lako i brzo i zaboravis.Ja se ponekad osjecam kao zemlja od suse umrla,ali sutra ce već biti rođena s prvom kisom, i tako u krug.Ti svoja polja navodnjavas i nije ti stalo da li će kisa pasti ili neće.Meni često ruka drhti dok pišem a oci mi se tope kisoma tvoje su uvek mirne, a oci ne znaju za melem slane kapi.Ja umijem zasuziti od drhtavog zvuka violine koji čujemu praznoj sobi, a umijem biti i drhtavo cemane,ti cujes samo bubnjeve, ti volis da se cuje, da bubnji, da trese.Ti ne volis tisinu, ona te uspavljuje, a mene uvijek cudno budi.Ja volim tako da mi je uvijek tanka linija izmedju ljubavi i smrtii ponekad je sve u redu onda kad je u neredu,kod tebe je sve pod konac, sve u raskosnoj dosadiali bucnoj i sjajnoj. Čak i ljubav.I ne znaš za mir polumraka skromne sobe,kad samo zamišljene sjenke igraju svoj divlji ples zelja.Ono sto je za mene neiscrpan izvor, za tebe nije ni utocistečak i onda kad si zedan, jer nema sjaj velike rijeke,jer razliku između izvora i bucnih vodopadakoji svi dolaze vidjeti, ne umijes vidjeti.Ti si sve ono sto ja nisam,a ja mogu biti sve ono sto ti jesi.Samo, ti ne umijes, a ja neću!