Sound of Silence

 
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom
mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidao
Izmedu dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali
u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće
šteta, nepovratno šteta.
 
(Arsen Dedić)
 

 

i ja...al sve je to od lošeg vina... ;)

...a ponovo počinje kiša
kao što već kiši u listopadu na otocima
more od olova i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mješaju
glas majke, sestre, ljubavnice, druga,
broda, brata...
na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom
još malo šetnje uz more i...gotovo...

al ima prelijepe tekstove

Ja i Ines se nikad nedamo... ;)

nemam je...al imam "Brod u boci". :)

ja radim u ministarstvu straha,ja radim od devet do pet:)))

Ja imam bocu na brodu ;))

kokolo:PP

Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće, mala primorska mjesta, isti pisci i ploče... a ja imam (č)ep u boci... :)

a ja imam pe(Č) u boci:))č=ć

a ja imam norma u boci...(pretočila sam te iz bačve)... ;)))

a ja imam rezač stakla:P,cut,cut odoooooh jaaaaaaaaaaa:PP

Ne moras mi nista reci...:)

svoju prošlost, svoje ime... (sve u svemu, boli ga živo, lol...)

Što je pisac time htio reći?!? :)