PARNAS

Svakog se jutra buditi lijeno... kao što se nevoljko diže magla: lijeno, a nemajući drugog izbora...mora da je zbog magle u meni.   Otvarajući oči pomislih : "ah, još jedan izgubljen dan, tek jedan od mnogih. Proći će baš kao što je i jučer i prekjučer izgubljeno."  Usamljenost, sivilo u nama i oko nas... Magla koja vreba danas, sutra, mjesecima, godinama - dok sve ne završi.Sivilo : svanuće ili sumrak? Početak ili kraj ?Dan i noć - suprotnosti koje se dodiruju u svitanjima, trenucima koji ne pripadaju u potpunosti ni danu ni noći.Svaki dan neka mala, "neznatna" erozija nagriza psihu svakog od nas, stvori neku rupicu, puknuće, oštećenje, a nakon godina (i godina.. ) nestaje planina,lomi se čovjek. Moja siva svitanja. Naša..                           

Zašto takva crna razmišljanja.Čovjek ima toliko sreće,koliko si želi priznati.No spoznaja da si melankolična ribica,nikakvo čudo.!Moraš ponekad cjeniti sitnice i u njima uživati.Sam početak dana ,svakom je turoban,obaveze,trčanja,obitelj,a kad ostanem sama,,,uvučem se u svoj kut,gdje nitko nema pristupa.to je moj svijet,stvoren po regulama koje sama odredim,imaginaran,ili ne moj je,lud ili pametan,opet je moj i ja u njemu nađem sebe.

ljepo